Predavanje se održava u srijedu, 19. lipnja 2013. godine, s početkom u 18:00h na Kampusu u zgradi ETF-a, predavaonica K2-1 (Cara Hadrijana bb, Osijek).

Hrvoje Varga i Hrvoje Horvat upoznat će vas sa pojmom Otvorenog koda (Open Source), njegovom poviješću, kako je nastao i koja je njegova svrha te o njegovim prednostima nad komercijalnim softverom. Nakon kratkog uvoda, predstavit će najpoznatije Open Source projekte (razne Linux distribucije, mail serveri, baze podataka, Web preglednici…) te će biti riječi o pokretanju Osijek Open Source inicijative i radu na nekom od projekata otvorenog koda.

Hrvoje Horvat od 2000.godine radi u Siemensu na raznim projektima vezanima za sigurnost Unix / Linux sustava, zaštiti unutarnjih mreža i odvajanju istih unutar korporacije te dizajnira, implementira i testira AAA (Authentication, Authorization and Accounting ) i PCRF (Policy Charging and Rules) sustave.

Hrvoje Varga također radi u Siemensu, kao software developer, a neki od važnijih projekata su jWake – softver za slanje WOL (Wake On LAN) paketa unutar mreže te ArhiXML – aplikacija za održavanje digitalne arhive koju koristi ARHiNET sustav.

[PR]

Većina nas voli priče o tome kako smo počeli upotrebljavati Linux. Ima nešto u tim početnim koracima, prvim nevoljama, prvim srušenim sustavima, formatiranim diskovima i izgubljenim podacima. Nađe se tu i pokoji komad problematičnoga softvera te scena epskih bitaka s nesretnom grafičkom karticom ili prokletom bežičnom.

Nađe se tu i promjena životne perspektive, prevrata i izdaje, očijukanja s drugim operacijskim sustavima…

Svi suosjećamo s autorom, prisjećamo se sličnih iskustava i nevolja na koje smo naišli i čestitamo kolegi što je smogao snage i hrabrosti ustrajati i dobiti časni naslov linuksaša.

Prenosimo vam takvu jednu priču, na koju smo naišli na našem forumu, a bila bi šteta da je ne podijelimo i s onima koji ne zalaze na forum.

Evo što o svojem linuksaškom stažu kaže RaNzO:

Moj put do Linuxa je dug i trnovit, a sada sam tek na početku.

Za Linux sam čuo još od bratića u srednjoj, ali u smislu: „Ima tamo neki Linux koji je za frikove, mnogo je bolji i brži od Windowsa (tada 98), ali ne možeš ništa na njemu raditi (igrati igrice, instalirati office, AutoCAD…)”. Tada nisam imao pojma o računalima, operacijskim sustavima, nisam imao računala i ta mi informacija nije ništa značila.

Godine 2003. upisao sam faks i kupio prvo računalo. Prijatelj mi je stavio XP, tj. natjerao me da ga sam stavim, a on mi je govorio što trebam raditi. Činjenica da znam sam instalirati sustav odmah mi se svidjela, pa sam odmah krenuo u prilagođivanje sustava, instalaciju programa, isprobavanja CD-ova raznih časopisa. Znao sam po 5 puta na dan reinstalirati jer nešto nije radilo kako sam zamislio, ili bih nešto pokvario.

Sljedećih par godina proveo sam na XP-u prilagođenom mojim potrebama. Uvijek bih pogasio sve servise koji su bili nepotrebni i moram priznati da je XP SP2 letio na mojim konfiguracijama, problema s virusima gotovo da nisam imao, tu i tamo, ali bih to riješio ekspresno. Imao sam up time po nekoliko mjeseci bez usporavanja sustava. Da nisam nadograđivao sustav, po pola godine sigurno ga ne bih gasio. Kad je prijatelj iz nastavka priče vidio kako Windows radi kod mene i vidio up time, nije mogao vjerovati, čak me pitao: „Što će tebi Linux? Zašto se želiš zamarati time?”

Jedan dan nakon večere u menzi na Cvjetnom (2006. ili 2007. god.), navratim do navedenoga prijatelja, a on usred instalacije Gentooa. Već je duže vrijeme imao Linux, sve je radio kroz konzolu, ali je sad zasukao rukave i htio potpuno ovladati sustavom. Gledam ja, kakva su ti to čuda? Tako, riječ po riječ, pričali mi par sati o Linuxu. Sve mi je ispričao: od kernela, distribucija, Linusa, Stalmana, Unixa, GNU-a, open sourcea…

Filozofija open sourcea fascinirala me je od prve, odmah sam znao da je to to. Iznenadio se kad sam mu rekao da ja želim probati Linux, preporučio mi je Knoppix, objasnio što je LiveCD i rekao da neka se malo igram, pa da vidim je li to za mene.

Činjenica da je taj Linux toliko moćan da ga ne moraš ni instalirati da bi mogao raditi na (u) njemu još me više zagrijala.
Došao sam u dom i odmah skinuo i snimio Knoppix. Počeo čačkati, istraživati, čitati po netu. Što sam više čitao, sve mi je bio privlačniji (najviše me bunilo što nema C:, D: …).

I tako smo se jednoga dana dogovorili da on dođe do mene, da probamo instalirati… I bi tako… ali je bio problem što se tada nije moglo spojiti na domsku mrežu preko Linuxa, tj. moglo se, ali uz neki komplicirani postupak. On nije imao previše vremena i nije bio najsigurniji, a ja nisam imao pojma otkud početi, pa je sve ostalo na LiveCD-ima sljedećih 2-3 godine (tj. instalirao sam u dual bootu, mislim da je bio Ubuntu 8.04, ali nisam imao neta, pa sam svake prijestupne ušao u Linux).

Nedugo nakon toga kupio sam laptop i oko godinu dana nisam ni pogledao Linux jer sam bio zatrpan poslom preko glave.

Kad sam iselio iz studenskoga doma i vratio se kući, počeo sam sve više ekperimentirati s distribucijama na desktopu (Imao sam neki HP-ov laptop koji se pregrijavao. Na Windowsu sam našao neki program koji smanjuje radni takt i voltažu, pa mi je tamo bio upotrebljiv, ali na Linuxu to nisam uspio napraviti.). Tada su mi se pokvarili Windowsi na desktopu i bio sam prisiljen koristiti se LMDE-om. S obzirom na to da se radilo o obiteljskom računalu, svi su bili prisiljeni upotrebljavati LMDE, što su radili vrlo uspješno, bez nekih pitanja. Negdje u tom razdoblju naletio sam na Sabayon, jednostavno sam bio oduševljen sustavom koji svira za vrijeme podizanja sustava. Promijenio sam nekoliko različitih distribucija na desktopu, a svakom od njih moji su se ukućani uspješno koristili (nitko od njih ne zna instalirati sustav, neki ne bi znali ni aplikacije, a jedan od članova bio je nećak star 4 godine koji tada nije znao ni čitati… Sada je 1. razred i svejedno mu je koristi li se Windowsom, GNOME-om, KDE-om, XFCE-om…).

Zatim sam na desktopu instalirao Windows 7 zbog nekih stvari koje moji nisu znali napraviti na Linuxu, ali je u dual bootu bio Linux. Jednog dana iz nepoznatih razloga na Windowsima više ništa nismo mogli očitati s particije. Prijavim se u Linux, svi podaci su gore. Našao sam rješenje, ali mi se više nije dalo to popravljati jer je Linux zadovoljavao sve potrebe, a radio je mnogo brže na konfiguraciji s 1 GB RAM-a gdje se Windows 7 vukao ko crkotina. Tri godine je isključivo Linux na desktopu.

Svoj laptop zamijenio sam prije otprilike dvije i pol godine i odmah sam stavio 30 GB za instalaciju Windowsa (zbog posla… uz ovo nešto sitno eksperimentiranja nisam baš ovladao rješavanjem problema, a na Windowsima znam da ono što mi treba mogu riješiti), 70 GB za podatke, a sve ostalo za Linux. Od početka sam upotrebljavao isključivo Linux, u Windowsu sam bio nekoliko puta. Pa sam zbog posla morao dosta toga raditi na Windowsima (što bih valjda mogao i na Linuxu, ali tada nisam imao vremena tražiti rješenja), a ostatak vremena nije mi se dalo prebacivati na Linux, pa sam oko pola godine radio skoro isključivo na Windowsima. Tada su se opet iz nekog razloga Windowsi prestali bootati, ali sad više nemam potrebe za njima, pa se i ne trudim popraviti ih. Radim isključivo na Linuxu i ne planiram ih više instalirati. Kad kupim sljedeće računalo, ono neće vidjeti NTFS particije!

Koristim Sabayon + Mint. Mint 13 LTS mi je bila primarna distribucija od izlaska do nedavno. Sada je to Sabayon, ali nekako volim debianoide, pa su za isprobavanje spremni MEPIS i sam Debian (koji nisam uspio nikada dotjerati u red zbog manjka znanja i vremena).
Sljedeći moj pothvat jest naučiti raditi u konzoli, s obzirom na to da sam dosada upotrebljavao samo Linux, a nekih problema nisam imao, to što bih imao riješio bih kopiranjem neke naredbe koju nisam shvaćao zašto je popravila stvar i što znači. Sada (2 – 3 tjedna) oboružao sam se nekim knjigama o Linuxu, pa čitam polako.

Uglavnom, zašto sam počeo upotrebljavati Linux? Jer mi se sviđa open source filozofija.

Autor: RaNzO

Ovaj članak nije detaljna recenzija niti vodič za instalaciju. Usporedio sam tri popularne distribucije temeljene na Archu i pokušao vidjeti koliko su blizu ili daleko od Archa po filozofiji, ali i realizaciji svega onoga što jednu distribuciju čini različitom od drugih.

Sve tri distribucije instalirane su i testirane na pet godina starom laptopu Acer Aspire 5520 koji se sastoji od sljedećih komponenti: AMD Turion 64 x2 TL-62 2.1 GHz, nVidia GF7000M onboard, RAM DDR2 4 GB 667 MHz, HDD Toshiba 5400 rpm 160 GB, 15.4″ 1280×800.

Također, Chakra i Manjaro live medije pokrenuo sam bez instalacije i na desktop računalu s AMD Radeon HD 7850 grafičkom karticom radi provjere kako se distribucije nose s često problematičnim vlasničkim Catalyst driverima. ArchBang nisam tako pokrenuo jer ne dolazi s vlasničkim driverima, a procedura instalacije Catalyst (i ostalih) drivera identična je kao na Arch Linuxu, koji koristim već više od tri godine i s kojeg ovo pišem.

Chakra

Chakra Linux već je nekoliko godina s nama. Prvo izdanje pojavilo se 30. kolovoza 2010. godine. Rad na Chakri započeli su KDEmod developeri s ciljem stvaranja distribucije jednostavne za upotrebu, ali sa zadržanim osnovnim osobinama Arch Linuxa pod KDE okruženjem. Polako ali zamjetno, ova distribucija postaje sve stabilnija i bolja. Specifična je po svojoj KDE isključivosti i donedavno čudnom načinu instalacije aplikacija koje nisu iz KDE tabora pomoću tzv. bundleova. Za razliku od Archa koji je u potpunosti rolling release, Chakra koristi semi-rolling release princip. Cilj je omogućiti dovoljno stabilnu bazu na kojoj se testira i gradi ostatak sustava, ili bolje rečeno KDE-a. Zato u Chakri nećemo odmah dobiti najnoviji Xorg, kernel ili drivere, ali će KDE biti svjež i ispoliran. Testirane verzije su 2013.03 i 2013.05 – Benz, a u trenutku objave članka najnovija verzija koju možete preuzeti je 2013.05 – Benz.

Live medij

ISO slika iznosi 1.6 GB, pa CD medij otpada kao mogućnost. Chakra ionako nije namijenjena za vrlo stara računala i isključivo je 64-bitni sustav. Nakon snimanja ISO slike na medij i prvog pokretanja pojavit će se Grub izbornik. Live sustav možemo podići sa slobodnim ili vlasničkim driverima.

Chakra: Grub izbornik

Chakra live

Instalacija

Installer nazvan Tribe lijepo izgleda i dobro obavlja svoj posao. U nekim stvarima podsjeća na sam KDE jer nudi mnoštvo funkcija uz očuvanu jednostavnost.

Tribe installer

Ipak, neke dijelove installera treba još doraditi. Uočljivi su detalji koji upućuju na to da Chakrina ekipa ima dobre ideje koje zahtijevaju još poliranja. Primjerice, pri izboru tipkovnice dobijemo grafički prikaz s rasporedom tipki. Međutim, izborom hrvatskog rasporeda znakovi na prikazanoj tipkovnici ne budu dobro prikazani. Ovo ne utječe na samu funkcionalnost, jer hrvatski raspored bude ispravno podešen, a u polju za provjeru sve uredno radi.

Tribe: hrvatski raspored

Izbor jezika i vremenske zone također je grafički, s globusom koji možemo rotirati i na njemu klikom na željeni grad izabrati vremensku zonu. S lijeve strane je klizač za zoom, a isto radi i kotačić miša. Ako vam se to ne sviđa, postavke možete odabrati i pomoću izbornika ispod.

Kreiranje korisničkih računa jednostavno je i odmah možemo podesiti prijavu u budući sustav kako želimo. Nudi nam se izbor iste ili različite šifre za korisnika i root, automatsko prijavljivanje i dodavanje novog korisnika.

Particioniranje je relativno jednostavno, ali zahtijeva nešto više pažnje nego ostale stavke instalacije. LVM, RAID i automatsko particioniranje za sada nije podržano. Izbor Advanced opcije daje nam potpunu kontrolu i pristup KDE Partition Manageru optimiziranom od strane Chakra projekta. KDE Partition Manager otvorit će se u zasebnom prozoru, pa pripazite da ga ne minimizirate jer će vas instalacija vratiti u full screen gdje neće ništa raditi, očekujući završetak rada s particijama. Nije velik problem, ali moglo je biti bolje riješeno. Sam KDE Partition Manager bi trebalo integrirati u installer umjesto da se otvara u vlastitom prozoru.

Vrstu instalacije možemo izabrati u sljedećem koraku. Nudi nam se offline instalacija s live medija i network instalacija gdje će se paketi automatski preuzeti iz repozitorija. Naravno, u drugom slučaju moramo imati podešenu vezu na internet. Prednost je što ćemo odmah dobiti ažuriran sustav, a možemo i birati kategorije aplikacija koje želimo instalirati (Wireless, CCR, Graphics, Burning, Printing, Multimedia, Gtk Integration, Miscellaneous). Nažalost, u mom slučaju mrežna instalacija nije prolazila, pozdravljajući me porukom o grešci prije samog završetka instalacije.

Kad prođemo sve korake koje nam ponudi installer, dobit ćemo pregled odabranih postavki. Klikom na Next slijedi instalacija uz indikator napredovanja i prikaz slajdova koji se ponavlja (screenshoti aplikacija, Chakra logo i sl.). Sama instalacija trajala je dvadesetak minuta.

Na kraju je ponuđeno instaliranje bundleova (2013.03), prilagodba inicijalnog ramdiska za USB boot i dodavanje Chakre u postojeći bootloader u slučaju da već imate instaliran jedan ili više Linux sustava i ne želite mijenjati bootloader. Ovo nisam isprobao jer sam Chakru instalirao na prazan disk.

Slijedi ponovno pokretanje računala. Ako niste izabrali automatsko prijavljivanje u sustav, dočekat će vas ekran za prijavu. Upravitelj zaslona je KDM. Obavezno kliknite na vaše korisničko ime, pa tek onda upišite šifru. U protivnom ćete stalno biti vraćani na prijavu. Ovo ponašanje poslije možete promijeniti i prilagoditi u System Settings – System Administration – Login Screen – Convenience izborniku.

Rad

Desktop izgleda atraktivno i moderno, čemu doprinosi Dharma KDE tema i lijepi wallpaper. Korisnici KDE-a snaći će se odmah. Ostalima će vjerojatno smetati postojanje isključivo KDE aplikacija u službenim repozitorijima. Donedavno najpopularnije ne-KDE aplikacije poput Firefoxa, LibreOfficea ili Gimpa instalirale su se posebno, pomoću već spomenutih bundleova. Riječ je o čudnom (barem za Linux svijet) rješenju gdje se paketi instaliraju u zasebne direktorije ne miješajući se s ostatkom sustava. Nedavno izdana Chakra 2013.05 Benz napušta takav sustav. Od sada su takve aplikacije smještene u Extra repozitorij. Međutim, to ne znači da se ne-KDE aplikacije instaliraju kao kod svih ostalih distribucija. Segregacija je i dalje prisutna, pa se takve aplikacije instaliraju u posebni /extra direktorij.

Svježe instalirana Chakra

Bundleovi, ili po novom Extra repozitorij, nisu jedini način za doći do ostalih aplikacija. Postoji i Chakrin korisnički repozitorij nalik na AUR pod nazivom CCR (Chakra Community Repo) te istoimena naredba kojom pokrećemo instalaciju programa. Nažalost, CCR je siromašniji od AUR-a, ali broj aplikacija raste jer korisnici svakodnevno dodaju nove pakete.

Zanimljivo je da Chakra, iako vrlo GUI-orijentirana, kao upravitelj paketa koristi Pacman. Proteklih godina već su postojali pokušaji s grafičkim upraviteljem paketa, ali se nisu pokazali kao stabilno rješenje. Sada Chakra dolazi s instaliranim GUI upraviteljem paketa Oktopi koji je zapravo samo grafički frontend za Pacman. Kada su Arch i njegovi derivati u pitanju, Pacman je još uvijek nezamjenjiv, barem dok se ne pojavi grafički upravitelj Akabei koji bi trebao u potpunosti zamijeniti Pacmana u Chakri.

Chakra CCR upgrade

Što se tiče samog rada, nisam primijetio veće probleme. Ponekad bi se nakon prijave u sustav zvuk isključio, iako je kod prethodne odjave bio uključen. Pretpostavljam da je glavni krivac za ovo PulseAudio koji sam na svim svojim radnim instalacijama Arch Linuxa maknuo zbog sličnih problema i koristim samo Alsu.

Sve ostalo radi sasvim dobro. Budući da sam izabrao vlasničke drivere za grafičku karticu (jer samo s njima imam upotrebljivo računalo) još pri pokretanju live medija, stara integrirana nVidia GF7000M je prepoznata bez problema, a Chakra se pobrinula za drivere i na instaliranom sustavu. Live medij s vlasničkim driverima (bez instalacije) sam isprobao i na desktop računalu s AMD/ATI HD 7850 grafičkom karticom. Chakra je učitala Catalyst drivere, (uz stariji Xorg 1.12) i sve je radilo bez problema.

Tijekom mjesec dana Chakru sam koristio za uobičajene stvari koje inače obavljam na laptopu, a u to spada surfanje, gledanje videa, slušanje glazbe i pisanje. Dakle, ništa posebno ni zahtjevno, a to mi je i bio cilj. Chakra se u tim stvarima ponaša odlično. Uzmemo li u obzir jednostavnu instalaciju i intuitivno KDE okruženje, bez oklijevanja se može preporučiti i početnicima.

Manjaro

Manjaro je mlađa distribucija od Chakre; s nama je tek odnedavno i još je u beta fazi. U ovom trenutku je moguće preuzeti verziju 0.8.6, a testirao sam i prethodnu (0.8.5). Službeno dolazi u dvije varijante: Xfce i Openbox. Xfce je primarno grafičko okruženje. Postoje i community izdanja koja uključuju E17, MATE, LXDE i KDE okruženja. Cinnamon je i dalje prisutan iako mu je prijetilo izbacivanje zbog problema s kompatibilnošću s novijim GTK bibliotekama. Vidjet ćemo kako će se stvari s Cinnamonom razvijati, pogotovo ako imamo na umu da Mint ekipa planira napustiti Gnome kao bazu za Cinnamon. Manjaro preuzmite ovdje.

Live medij

Manjaro dolazi u 32 i 64-bitnoj verziji. ISO slika s Xfce DE-om ne stane na CD medij jer zauzima 1 GB (32 bita) i 1,2 GB (64 bita). Međutim, ako imate samo CD uređaj, možete skinuti Openbox verziju koja će stati na CD medij. Također, postoji još manji Manjaro Minimal Net Edition s kojim ćete dobiti samo bazu, minimalnu instalaciju bez grafičkog okruženja namijenjenu korisnicima kojima treba server ili žele instalirati samo odabrane pakete.

Jednako kao Chakra, live Manjaro nam u početnom izborniku nudi mogućnost pokretanja s vlasničkim grafičkim driverima.

Manjaro: Grub izbornik

Manjaro live

Manjaro live s ATI Catalyst driverima i Xorg

Instalacija

Od verzije 0.8.5 Manjaro dolazi s grafičkim installerom. U usporedbi s Chakrinim Tribe installerom izgleda siromašno, ali svoju funkciju obavlja dobro. Dvije distribucije već se pri samoj instalaciji razlikuju, kao što se razlikuju i njihova grafička okruženja. Xfce je jednostavniji s manje opcija, ali je brz i radi odlično. KDE je glomazniji, ali nudi mnoštvo dodatnih funkcija. U Manjaru ćete neke stvari podešavati nakon instalacije jer ne postoje opcije u installeru, a kod Chakre to možete učiniti već prilikom same instalacije, ako tako želite.

Manjaro installer

Manjaro installer: hrvatski raspored

Za particioniranje diska installer koristi provjereni GParted. Instalacija je nešto brža od Chakrine i traje petnaestak minuta na testnom laptopu.

O Manjarovom installeru se zapravo nema mnogo za reći. Vrlo je intuitivan i jednostavan za upotrebu, stoga vjerujem da se i manje iskusni korisnici lako mogu snaći u njemu bez dodatnih objašnjenja.

Rad

Nakon instalacije i prvog pokretanja pojavit će se ekran za prijavu u zelenim tonovima. Upravitelj zaslona je LightDM.

Manjaro radi vrlo glatko. Za instalaciju i nadogradnje softvera brine se Pamac, grafički upravitelj paketa. Ako ste Arch korisnik i više volite terminal, nećete naići ni na kakva iznenađenja. Manjaro koristi Pacman za instalaciju paketa iz službenih repozitorija, a za pakete iz AUR-a tu je predinstalirani Yaourt koji, naravno, možete koristiti i za instalaciju paketa iz službenih repozitorija umjesto Pacmana.

Moram priznati da mi je kao dugogodišnjem korisniku Archa i Yaourta ovakvo rješenje daleko elegantnije od Chakrinog. Manjaro, poput Chakre, ima svoje repozitorije za glavninu sustava i aplikacija. Međutim, za razliku od Chakre koja ima svoj CCR, Manjaro koristi isti AUR (Arch User Repository) koji koristi i Arch. To znači da će vam za instalaciju biti dostupan gotovo svaki program koji postoji za Linux.

Svježe instalirani Manjaro

Xfce je malo izmijenjen i prilagođen, a najuočljivija prilagodba u odnosu na standardni Xfce je Plank dock smješten uz donji rub ekrana za brzi pristup najčešće pokretanim programima. Dodavanje pokrenutih programa u Plank svodi se na desni klik na ikonu već pokrenutog programa i izbor odgovarajuće opcije. Zanimljivo je da će nas u Planku nakon instalacije dočekati Steam ikona.

Sučelje je vrlo intuitivno i konzervativno, što je od Xfcea i očekivano. Kao i ekran za prijavu, desktop je vrlo zelen. Manjaro je još jedna zelena distribucija.

Manjaro, Tilda, Conky

Od problema istaknuo bih slične poteškoće sa zvukom kao kod Chakre, s razlikom da ovdje nakon prijave u sustav zvuk bude isključen. Moram ga svaki put uključivati klikom na ikonicu u gornjem panelu. Vrlo iritantno. Osim ovoa, Plank ponekad voli nestati, a prelaskom strelice preko mjesta gdje je bio pojave se samo nazivi programa umjesto kompletnog Planka i odgovarajućih ikona. Efekt skakutanja ikone nakon klika na nju ponekad ne radi kako treba, pa umjesto da poskoči i smiri se, pomahnitala ikona nastavi skakati do iznemoglosti. Ponekad više njih odluči veselo i neumorno skakutati u mjestu.

Ipak, ova dva problema je lako riješiti, pa oni ne bi trebali utjecati na odluku o izboru Manjara kao vaše nove distribucije. Problemi sa zvukom, odnosno PulseAudiom, su poznati i prisutni na nekim računalima kod svih distribucija. Dobra stvar je što su relativno lako rješivi. Problemi s Plankom su zanemarivi jer je Xfce vrlo konfigurabilan, pa je Plank jednostavno ukloniti i zamijeniti drugim panelom.

ArchBang

Ideja za ArchBang javila se na CrunchBang forumu, inspirirana CrunchBang Linuxom i sa željom da se napravi jedna slična minimalistička distribucija, ali s rolling release modelom. Ideja je provedena u djelo, pa smo dobili Arch distrolet s Openboxom. Za razliku od Chakre i Manjara, ArchBang nema svoje repozitorije i potpuno je kompatibilan s Arch Linuxom. Iako se neki korisnici Archa neće složiti s izjavom da je ArchBang zapravo Arch s pojednostavljenom instalacijom, teško se oteti tom dojmu. Više o kontroverzama i filozofiji pročitajte na kraju ovog članka. Sada ćemo se pozabaviti samom distribucijom i u nekoliko rečenica pokušati olakšati odgovor na pitanje isplati li se instalirati ArchBang umjesto čistog Archa. Testirana i ujedno najnovija verzija koju možete preuzeti je 2013.03.

Live medij

ArchBang: Grub izbornik

ArchBang dolazi u 32 i 64-bitnoj verziji. Veličina ISO slike iznosi nešto više od 570 MB, pa će stati i na CD medij. Nakon podizanja u live sustav dočekuje nas jednostavno, spartansko Openbox okruženje.

ArchBang live

Desnim klikom na desktop pozivamo izbornik, odakle biramo aplikacije i druge akcije uključujući i instalaciju. Dobro je kliknuti na vodič, gdje ćemo saznati neke korisne informacije o ArchBangu, kao i pročitati upute za prve korake nakon instalacije. Jedan od tih koraka bit će brisanje nepotrebnih grafičkih drivera.

ArchBang Openbox izbornik

Instalacija

Relativno jednostavna tekstualna (ncurses) instalacija početniku bi ipak mogla biti komplicirana. Neki koraci zahtijevaju ponešto iskustva s Linux sustavima. Za particioniranje installer koristi cfdisk. Konfiguriranje sustava je dobrim dijelom moguće obaviti iz samog installera, a neke manje važne stvari možemo podesiti i nakon instalacije. Na kraju instalacije ne smijemo zaboraviti izabrati instalaciju bootloadera, jer to installer ne radi automatski.

ArchBang installer

ArchBang installer

Instalacija traje nekoliko minuta, što je očekivano s obzirom na minimalizam sustava koji se instalira.

Rad

Za prijavu u sustav brine se upravitelj zaslona SLiM. Openbox se podiže vrlo brzo.
ArchBang dolazi s nekoliko osnovnih stvari unaprijed podešenih i instaliranih, a za sve ostalo se moramo sami pobrinuti. Osim Xorga i Openboxa s Tint2 panelom, dobit ćemo mrežu, internet preglednik i još nekoliko osnovnih programa. Ovo nije minus, jer ArchBang nije distribucija tipa “ključ u ruke” i nije namijenjena početnicima. Mogli bismo reći da je ArchBang – Arch za lijene. U odnosu na Arch, uštedjet će nam vrijeme za instalaciju grafičkog okruženja, mreže i nekoliko programa koji nam trebaju. Sve ostalo instalirat ćemo iz Arch repozitorija, a dodatna podešavanja odraditi prateći dobri, stari Arch Wiki. Sustav potom možemo godinama koristiti bez reinstalacije, baš kao i Arch Linux.

Želio bih istaknuti da mi je na laptopu ArchBang glavna distribucija koju koristim već duže od tri godine. Nakon instalacije Archa na desktop računalo poželio sam malo skratiti proces same instalacije i umjesto Archa instalirao ArchBang. Instalirao sam sve programe koje inače koristim, a Openbox zamijenio KDE-om. Nisam uočio nikakve razlike u odnosu na Arch. Za potrebe ovog članka ArchBang sam ponovo instalirao na drugi disk s Chakrom i Manjarom i koristio ga samo s Openboxom.

Kontroverze i savjeti

Chakra i Manjaro dovoljno su se udaljili od Archa da ih se može nazvati zasebnim, samostalnim distribucijama. Imaju svoje repozitorije i malo drugačiju filozofiju, te pokušavaju unijeti stabilnost u rolling release model. Mogu ih bez problema koristiti manje iskusni korisnici i početnici. ArchBang nije za neiskusne. Svidjet će se CrunchBang korisnicima koji žele rolling release s uvijek svježim programima umjesto stabilne i mirne Debianove politike s ponešto starijim programima u CrunchBangu. Također je (po mom mišljenju) namijenjen korisnicima Archa koji žele skratiti instalaciju i prečicom doći do svog omiljenog sustava. Iskusnijim korisnicima Linuxa koji žele isprobati Arch, a još to nisu učinili, ipak preporučujem čisti Arch za početak.

Kako to često biva, oko Archovih derivata pojavile su se i kontroverze. Dio korisnika Archa čak je neprijateljski nastrojen prema derivatima, a korisnike derivata koji nešto priupitaju na Arch forumu arogantno će “otpiliti”. Srećom, nisu svi Arch korisnici tako nervozni i nezreli, pa će mnogi pokušati pomoći. Međutim, Chakra i Manjaro nisu Arch, imaju svoj ekosustav i forume, pa je logično da se korisnici s pitanjima jave tamo.

Zanimljivo je da ni ArchBang ne dobiva bolji tretman, iako je mnogo bliže Archu. Na ArchBang službenim stranicama postoji upozorenje kojim pozivaju korisnike da sva pitanja vezana uz ArchBang postavljaju na ArchBang forumu te da, ako pišu na Arch forumu, ne skrivaju činjenicu da koriste ArchBang, jer bi se u suprotnom takve teme na Arch forumu mogle zaključati ili obrisati.

Naravno, ArchBang ima svoje specifičnosti koje mogu dovesti do nekih problema koji se u čistom Archu ne bi pojavili, pa pitanja specifična za ArchBang mogu dovesti do nepotrebnog gubljenja vremena i traženja problema na krivim mjestima. Zato se pridržavajte upozorenja.

Arch Wiki je koristan izvor informacija za sve Linux distribucije. Dobar dio wikija korisnici svih triju distribucija mogu pratiti bez problema, a korisnici ArchBanga u potpunosti. Naravno, svaka od ovih distribucija ima vlastite wiki stranice s korisnim informacijama specifičnim za pojedinu distribuciju, pa je preporučljivo odgovore najprije potražiti na tim mjestima.

Zaključak

Chakra je specifična distribucija izrazito orijentirana prema KDE-u, i kao takva nije za svakoga, bez obzira na lakoću instalacije i korištenja. Kao i kod Manjara, sav hardver je bio automatski prepoznat, a odgovarajući driveri učitani. Između ove tri distribucije Chakra ostavlja dojam da se najviše udaljila od Archa. Svejedno, isplati se isprobati, pogotovo ako ste ljubitelj KDE okruženja. Velika je šansa da će vam postati omiljena distribucija.

Manjaro, zbog svoje jednostavnosti i broja paketa, najbolji je izbor za većinu korisnika bez obzira na iskustvo. Moram priznati da me je oduševio svojom stabilnošću i lakoćom instalacije te činjenicom da je sav hardver automatski prepoznao. Donekle podsjeća na Linux Mint (ne samo zbog zelenila). Slično kao što je Mint donio jednostavnost korištenja i dodatnu stabilnost i dorađenost u odnosu na Ubuntu, tako je i Manjaro donio stabilnost te lakoću instalacije i podešavanja u Arch svijet. Naravno, nekima se ovo neće svidjeti, ali takvi ionako već imaju i koriste Arch. Manjaro je izvrsna distribucija koja brzo napreduje. Bez sumnje, u ovom je trenutku ponajbolja desktop distribucija ne samo među Arch derivatima, nego i uopće.

ArchBang prvenstveno je namijenjen iskusnijim korisnicima upoznatima s Arch Linuxom – onima koji znaju što rade. Možemo reći da je ArchBang prečica do Archa, jer nakon instalacije dobivamo Arch bazu, Xorg, Openbox, mrežu, najvažnije programe, pristup Arch repozitorijima i Pacman, ali bez AUR-a i AUR helpera koje moramo dodati jednako kao i na Archu. Nakon toga slijedi brisanje nepotrebnih grafičkih drivera te podešavanje i korištenje sustava, jednako kao što koristimo i “čisti” Arch. Razlike nema.

Službene stranice:
Chakra
Manjaro
ArchBang

Dobro došli u novi nastavak našega druženja. Ovdje ćemo se upoznati s alternativnom ljuskom, Z shellom, te s uređivačima teksta — Vimom i GNU nanom.

• Z shell

Z shell ili zsh je vrlo moćna ljuska (shell) koja radi i kao interaktivna ljuska i kao skriptni interpreter. Nativno, nije kompatabilan s Bashem (treba upotrijebiti „emulate sh“), no, kad se jednom uspostavi kompitabilnost, pruža mnoge prednosti kao:

• brzina
• poboljšana dopuna kratica
• bolji globbing
• poboljšano rukovanje nizovima
• krajnje prilagodljiv korisniku i njegovim potrebama

Zsh-ov FAQ nudi više razloga zašto upotrebljavati Zsh kao shell.

Instalacija

Prije nego započnete instalaciju bilo bi zgodno da provjerite kojim se shellom uopće koristite

echo $SHELL

Zsh se nalazi unutar repozitorija svih distribucija te ga je potrebno odatle povući. Slackware, pak, dolazi ss Zsh-om, pa ga je potrebno odabrati kao korisničku ljusku prilikom prvoga boota nakon instalacije, te konfiguriranja sustava i kreiranja korisnika (u protivnom će Slackware rabiti bash).

Inicijalna konfiguracija

Provjerite je li Zsh uspješno instaliran

% zsh

Vidjet ćete zsh-newuser-install koji će vas voditi kroz neke osnovne konfiguracijske korake. Ako Zsh ne želite konfigurirati pomoću skripte, pritisnite q.

Postavljanje Zsh-a kao nativne ljuske

Ako je ljuska unesena u /etc/shells promjenu nativne ljuske vršite s chsha. (Ako ste Zsh povukli s repozitorija, onda već je unesen u /etc/shells .)

chsh -s $(which zsh)

Kako biste mogli upotrebljavati Zsh, potrebno je odjaviti se i ponovo prijaviti (na nekim distribucijama je potrebno ponovo pokrenuti računao). Kad se ponovo prijavite i pokrenete terminal, vidjet ćete da Zsh izgleda drukčije nego Bash. Da ne biste pomislili kako je neka zla magija napala vaše računalo, unesite u terminal echo $SHELL i uvjerite se da zaista upotrebljavate Zsh.

Opaska: ako bash zamjenjujete Zsh-om, bilo bi pametno da nešto koda iz ~/bashrc prenesete u ~/zshrc te s ~/.bash_profile u ~/.zprofile .

Konfiguracijske datoteke

• /etc/profile
  
• ~/.zshenv
  
• ~/.zprofile
  
• ~/.zshrc
  
• ~/.zlogin
  
• ~/.zlogout

Postavke ~/.zshrc datoteke

Iako je Zsh kao i Bash iskoristiv out of the box, odmah nakon instalacije, potrebno ga je podrediti svojim potrebama i zahtjevima. Zsh je iznimno bogat mogućnostima te može postati prava zaraza kao i igranje s Conkyjevim skriptama ili uređivanje radne površine. Ovdje ćemo prikazati jednu osnovnu i jednostavnu ~/.zshrc konfiguraciju. Jedna od prednosti koje pruža Zsh jest da nakon odrađenih izmjena u samoj ~/.zshrc skripti ne morate ponosno pokretati terminal kako bi promjene bile vidljive, već u terminal unesete

source ~/.zshrc

Jednostavna ~/.zshrc datoteka

    autoload -U compinit promptinit

    compinit

    promptinit # This will set the default prompt to the walters theme

    prompt walters

Automatsko završavanje naredba

ovo je možda najzanimljivija i najkorisnija značajka Zsh-a. Prije ili kasnije željet ćete omogućiti automatsko završavanje naredba u svom ~/.zshrc a to ćete učiniti unosom ovih linija u vaš ~/.zshrc

    autoload -U compinit
    compinit

Gornja konfiguracija uključuje automatski ssh/scp/sftp hostove, no da bi radila normalno potrebno je spriječiti ssh od hashinga imena hostova u ~/.ssh/known_hosts (Upozorenje! Imajte na umu da ta radnja čini vaše računalo osjetljivim na Island-hopping napade). S tom mišlju potrebno je unutar /etc/ssh/ssh_config zakomentirati sljedeću liniju

#HashKnownHosts yes

te vrijednost postaviti na no. Također, premjestite ~/.ssh/known_hosts negdje drugdje kako bi ssh mogao napraviti novu listu.

Završavanje strelicama

Ako želite završavati da naredba završava strelicama u ~/.zshrc treba dodati

zstyle ‘:completion:*’ menu select

Dok za završavanje naredba putem aliasa treba unjeti

  setopt completealiases

Zsh ne upotrebljava readline. Umjesto toga ima svoj mnogo moćniji zle. Ne čita /etc/inputrc ni ~/.inputrc, zle ima Emacs i VI modove. Nativno nema nijedne, nego pomoću varijable $EDITOR pokušava odrediti koji upotrebljavate te se njemu prilagođava. Ako je varijabla prazna postavlja Emacs. Kako biste dobili dodatne tipke u vaš ~/.zshrc unesite

bindkey “\e[1~" beginning-of-line # Home
bindkey "\e[4~" end-of-line # End
bindkey "\e[5~" beginning-of-history # PageUp
bindkey "\e[6~" end-of-history # PageDown
bindkey "\e[2~" quoted-insert # Ins
bindkey "\e[3~" delete-char # Del
bindkey "\e[5C" forward-word
bindkey "\eOc" emacs-forward-word
bindkey "\e[5D" backward-word
bindkey "\eOd" emacs-backward-word
bindkey "\e\e[C" forward-word
bindkey "\e\e[D" backward-word
bindkey "\e[Z" reverse-menu-complete # Shift+Tab
# for rxvt
bindkey "\e[7~" beginning-of-line # Home
bindkey "\e[8~" end-of-line # End
# for non RH/Debian xterm, can't hurt for RH/Debian xterm
bindkey "\eOH" beginning-of-line
bindkey "\eOF" end-of-line
# for freebsd console
bindkey "\e[H" beginning-of-line
bindkey "\e[F" end-of-line
Pretraživanje povijesti
Dodajte ove dvije linije u vaš ~/.zshrc
bindkey "^[[A" history-search-backward
bindkey "^[[B" history-search-forward

Promptovi

U Zsh-u je vrlo jednostavno konfigurirati prompt u boji. Provjerite imte li u ~/.zshrc

autoload -U promptinit
promptinit

Ako nemate, ubacite. Dostupne promptove vidjet će te ako pokrenete naredbu

prompt -l

Isprobajte ih i odlučite se za onaj koji vam najviše odgovara.

Napredna ~/.zshrc datoteka

Za kraj evo jedne napredne ~/.zshrc datoteke. Riječ je o datoteci Archova developera, Robbyja Russela, koja je forkana nešto više od 900 puta.

###########################################################
# Options for Zshexport HISTFILE=~/.zsh_history
export HISTSIZE=50000
export SAVEHIST=50000
eval `dircolors -b`autoload -U compinit compinit
setopt autopushd pushdminus pushdsilent pushdtohome
setopt autocd
setopt cdablevars
setopt ignoreeof

• Vim

Vim (skraćeno od Vi IMproved) je napredan (programerski) uređivač teksta koji radi jednako kao Unixov editor Vi uz mnogo dodatnih značajka i naprednih mogućnosti. Vim nije jednostavan uređivač kao nano ili pico, pa je potrebno više vremena da se nauči njime koristiti, a još više da se svladaju napredne mogućnosti.
Vim radi u tekstualnom sučelju, no postoji i inačica za grafičko sučelje koja se naziva gvim.

Značajke

• jednostavan no opet robustan
• napredne mogućnosti uređivanja koda (npr. uporaba regularnih izraza za pretraživanje teksta i zamjenjivanje dijelova teksta)
• brojni načini konfiguriranja
• označivanje sintakse uređenoga teksta
• provjera pravopisa
• brojni dodatci (plugins) kojima se dodaju nove funkcionalnosti (dodatci su obično napravljeni u obliku složenih skripata pisanih u Vimovu internom jeziku vimscript, a podržani su i drugi skriptni jezici kao što su Lua, Perl, Python, Racket, Ruby i Tcl)

Instalacija

Arch Linux

pacman -S vim

ili

pacman -S gvim

Debian

apt-get install vim vim-rt

Gentoo

emerge vim

Fedora

yum install vim-X11 vim-common vim-enhanced vim-minimal

OpenSuse

zypper install vim

Ubuntu

apt-get install vim-gnome

Upotreba

Ovo je kratak pregled kako upotrebljavati Vim. Alternativno, možete pozvati program vimtutor koji daje uvodni tečaj (na engleskom) za upotrebu Vima.
Vim ima sljedeće načine rada:

• Normalni način (ili Command mode): tipkovničke kratice se interepretiraju kao naredbe
• Insert mode: uređivanje teksta
• Replace mode: uređivanje teksta pri kojem se novi tekst piše preko postojećega teksta
• Vizualni način (ili Visual mode): uz pomoć tipkovničkih kratica dijelovi se teksta označuju, režu ili kopiraju
• Ex mode: unos niza naredaba koje počinju znakom : (npr. za spremanje, zamjenu teksta ...)

vim cheatsheet

Osnovno uređivanje

Ako pokrenete Vim s vim nekadatoteka.txt, vidjet ćete da se otvorio prazan crni terminal koji kaže kako ta datoteka ne postoji, a ako postoji vidjet ćete što se u njoj nalazi. Tu datoteku nećete moći odmah uređivati jer se nalazite u naredbenom načinu, pa Vim očekuje da mu se naredbe zadaju tipkovnicom. Naredbe se mogu sastojati od jednog znaka/tipke, kombinacije tipaka (npr. ctrl-f) ili niza znakova/tipkâ. Jedna od naredaba je ona za ulaz u insert mode, tipka I. Za izlaz iz insert modea nazad u naredbeni način upotrebljava se tipka esc. Da bi se tekst spremio, potrebno je prvo doći u naredbeni način tipkom esc a zatim unijeti

:w! ~/nekadatoteka.txt

i pritisnuti enter da se test spremi u datoteku čija je putanja navedena (ovdje se može uočiti da se naredbe koje počinju s : pojavljuju u zadnjem retku na dnu zaslona). Zatim se može izaći iz programa tako da unesemo

:q

i pritisnemo tipku enter.

Kretanje dokumentom

Postoji nekoliko načina pomicanja pokazivača u Vimu.

• Mišem

U Vimu možete, slično kao i u terminalu, mišem postaviti pokazivač na željeno mjesto, kao i obavljati jednostavnije radnje poput obilježavanja teksta. U .vimrc postavite

set mouse=a

Snimite i ponovo pokrenite Vim. Ako nemate .vimrc, kreirajte ga u svom korisničkom folderu.

• Tipkama

Kretati se dokumentom možete i tipkama, točnije strelicama. No to nije Vim-način pa krenimo na Vim-način. U Vimu se prema dolje krećete sa j, prema gore idete sa k, h je lijevo, a l (L) je desno. Znak ^ stavlja pokazivač na početak retka, dok ga & stavlja na kraj reda. Za riječ naprijed rabi se w, a za povratak je b. Veći skokovi su mogući s { i }. { miče na početak paragrafa dok je } za pomak na kraj paragrafa. H se rabi za pomak na zaglavlje dokumenta, M za pomak na sredinu, L za zadnji dio, dok gg ide na samo početak dokumenta, a G na sam kraj. Control-D omogućuje listanje dokumenta po stranama.

Brisanje

Naredba x briše jedan znak, dok X briše jednu riječ. 6x briše 6 znakova, 3x 3 znaka 9X briše 9 riječi. Naredba . ponavlja prethodnu naredbu, d kaže Vimu da želite nešto obrisati, pa je potrebno pošto pritisnete d i definirati akciju, npr. dW ili d^ ako želite obrisati liniju. Naredba cw trenutno briše riječ na kojoj je pokazivač, te automatski ulazi u insert mode kako bi ju mogli zamijeniti. Za zamjenu jednoga znaka upotrebljava se r.

Undo i redo

Vim ima svojevrstan clipboard (buffer) pa je u za undone i Ctrl+r redo.

Vizualni način

Pritiskom na v ulazite u vizualni način rada. Ovdje se možete slobodno kretati tekstom, pritiskom na y baciti komad teksta u buffer ili upotrijebiti c za naredbu rezanja i p za naredbu lijepljenja nakon kursora i P za lijepljenje ispred pokazivača. V je vizualni način za liniju u kojoj se trenutno nalazite, a ctrl+v za odlomak.

Naredbe za pretraživanje i zamjenu teksta

Za traženje riječi ili znakova unutar teksta upotrebljava se tipka / iza koje treba unijeti uzorak teksta koji se traži, npr. /linux što će pokrenuti traženje riječi „linux“ od trenutačnoga mjesta u tekstu prema kraju teksta. Tipkom n traži se sljedeći takav uzorak teksta, a tipkom ? mijenja se smjer pretraživanja. Važno je znati da Vim normalno gleda zadani uzorak teksta kao regularni izraz što znači da neki znakovi (npr. . * [ ] / \ ^ $) imaju posebno značenje a ne doslovno.
Kad pretraživanje teksta dosegne kraj teksta, ono će se nastaviti na početku teksta ako je postavljena sljedeća opcija:

:set wrapscan

Za traženje i zamjenu teksta upotrebljava se naredba :s (substitute) sa sljedećom sintaksom:

:[raspon] s/uzorak1/uzorak2/[opcije]

što će u zadanom rasponu redaka tražiti uzorak1 i zamijeniti ga s uzorak2. Ako se raspon ne zada, onda se zamjena odnosi samo na trenutačni redak teksta.

Primjeri:

pretraži sve retke teksta (od prvog do zadnjeg) i zamijeni uzorak1 s uzorak2 koliko god puta se pojavi u jednom retku

:1,$ s/uzorak1/uzorak2/g

kao gore, ali još pitaj za potvrdu prije zamjene

:1,$ s/uzorak1/uzorak2/gc

pretraži od prvoga do petoga retka i zamijeni uzorak1 s uzorak2 ali samo prvu pojavu u retku

:1,5 s/uzorak1/uzorak2/

u redcima od marketa a do marketa b dodaj “# ” na početku retka

:’a,’b s/^/# /

pretraži sve retke teksta i ukloni praznine na kraju retka

:1,$ s/ \+$//

:g/ \+$/s///

ukloni sve retke koji počinju s #

:g/^#/d

ukloni sve retke koji su prazni

:g/^$/d

Spremanje i izlazak.

Za spremanje i/ili izlazak iz dokumenta koristite se tzv. naredbom Ex. Njihova karakteristika je što se ispred njih nalazi: . Za spremanje dokumenta upotrebljava se :w odnosno iza :w se doda ime ako taj dokument još ne postoji :w nekadatoteka.txt. Za izlazak se upotrebljava :q ili :q! ako želite spremiti promjene.

Postoji još jedna naredba za spremanje i potom izlazak iz dokumenta <shift>zz .

Dodatne naredbe

1. Pritisak na s obrisat će znak pod pokazivačem, te vas baciti u insert mode. S briše cijelu liniju i baca u insert mode
2. o stvara novu liniju između linija i stavlja i insert mode, O stvara liniju iznad trenutačne linije i stavlja u insert mode.
3. yy stavlja cijelu liniju u buffer
4. cc mijenja trenutačnu liniju s novom
5. * pomiče trenutačnu riječ, a n ju traži

Konfiguracija

Vimova konfiguracijska datoteka smještena je u korisnikovu direktoriju, u ~/.vimrc. Napredni korisnici nastoje imati pregledan i uređen ~/.vimrc. Globalna konfiguracijska datoteka je /etc/vimrc, dok su fallback varijable definirane u /usr/share/vim/ .

Backupiranje datoteka

Vim nativno stvara za svaki editirani dokument backup u istom direktoriju u kojem se nalazi datoteka te ga nazove filename~. Kako biste spriječili da ne dođe do brkanja, potrebno je definirati backup direktorij za Vim:

set backupdir=~/.vim/backup,/tmp

No također je moguće backup i isključiti:

set nobackup

set nowritebackup

set noswapfile! (additionally disable swap files)

Provjera pravopisa

set spell

Nakon ovoga će Vim provjeravati pravopis uređenoga teksta (doduše površno, ali još uvijek kvalitetnije nego MS Office spell checker). Kada pronađe pogrešno napisanu riječ, na nju će automatski baciti pokazivač te je potrebno pritisnuti z= kako bi se pokazale predloženi ispravci. Početno dolazi s provjerom za engleski jezik. Za ostale jezike potrebno je skinuti rječnike te ih instalirati. Oni se mogu naći u arhivu. Nakon skidanja potrebnog rječnika, primjerice hr_HR.diff main.aap potrebno ga je prebaciti u ~/.vim/spell te pokrenuti

:setlocal spell spelllang=LL

Dodatne upute

Uz spomenuti uvodni vodič Vim sadrži i opširniji korisnički priručnik (na engleskom) koji se može čitati ako se u Vimu zada naredba

:help user-manual

Naredba help može se općenito upotrebljavati da se dobije pomoć o nekoj naredbi ili pojmu, npr.

:help spell
:help regexp

Uspoređivanje dokumenata

Vim ima ugrađen diff-uređivač (program koji prepoznaje razlike između dva dokumenta). Upotreba počinje s vimdiff file1 file2 ; te se dalje upotrebljava nešto od navedenoga

]c: – sljedeća razlika
[c: - prethodna razlika
Ctrl+w +w - promjena prozora
do - diff obtain
dp - diff put
zo - otvara preklopljen text
zc - zatvara preklopljen text
:diffupdate - reskeniranje razlika

• GNU nano

GNU nano ili samo nano je uređivač teksta kojemu je cilj pružiti jednostavno sučelje za obradbu teksta iz konzole. Nano je nativan uređivač u većini distribucija te podržava bojenje koda, provjeru pravopisa i UTF-8 enkodiranje. Jedna od odlika ovoga alata jest mala potrošnja resursa, posebice radne memorije.

GNU nano

Konfiguracija

Uređivač se konfigurira unutar .nanorc datoteke koja se nalazi u korisničkom direktoriju (korisnička konfiguracija) ili u /etc direktoriju (sistemska konfiguracija).
Sistemska konfiguracija je nativna, dok se korisnička mora izraditi. Najjednostavniji način je sljedeći

cd ~
touch .nanorc

ili

cp /etc/nanorc ~/.nanorc

Bojenje koda

GNU nano također podržava i bojenje koda. To se, također, određuje u konfiguracijskoj datoteci.
Evo i primjer za osnovno bojanje koda:

# commands
color red “\<(cd|echo|enable|exec|export|kill|popd|pushd|read|source|touch|type)\>”
color brightblack “\<(case|cat|chmod|chown|cp|diff|do|done|elif|else|esac|exit|fi|find|for|ftp|function|grep|gzip|if|in)\>”
color brightblack “\<(install|ln|local|make|mv|patch|return|rm|sed|select|shift|sleep|tar|then|time|until|while|yes)\>”
# ${*}
icolor blue “\$\{?[0-9A-Z_!@#$*?-]+\}?”
# numerics
color blue “\ [0-9]*”
color blue “\.[0-9]*”
color blue “\-[0-9]*”
color blue “=[0-9]“
# spaces
color ,green “[[:space:]]+$”
# strings; multilines are not supported
color brightred “”(\\.|[^"])*”" “‘(\\.|[^'])*’”
# comments
color brightblack “#.*$”

Upotreba

Kontrolna tipka je tipka ctrl a na nju se nadovezuju funkcije. Oznaka za nadovezivanje je ^ .
Osnovne funkcije GNU nano editora su:

• ^G Get Help (F1)
  naredba za traženje pomoći
• ^O WriteOut (F3)
  sprema trenutačni buffer u neki dokument na disku
• ^R Read File (F5)
  ubacuje novu dokument
• ^Y Prev Page (F7)
  ispisuje prethodno upotrebljani buffer
• ^K Cut Text (F9)
  izrezuje označen dio teksta
• ^C Cur Pos (F11)
  ispisuje liniju i poziciju znaka ispod kurzora
• ^X Exit (F2)
  zatvara dokument te izlazi iz uređivača
• ^J Justify (F4)
  poravnava tekst prema geometriji trenutačnoga terminalnog prozora
• ^W Where (F6)
  pretraživanje neosjetljivo na velika i mala slova
• ^V Next Page (F8)
  ispisuje sljedeću stranicu
• ^U UnCut Text (F10)
  služi za lijepljenje teksta
• ^T To Spell (F12)
  upotrebljava se za provjeru pravopisa

S ovime smo došli do kraja našega druženja. Naučili smo osnove služenja ljuskom, upoznali se s uređivačima teksta pa i prošetali kroz povijest i naučili nešto iz razvoja .

Iako filmska saga Star Wars završava sa sedmim nastavkom, Return of the Jedi, naše druženje završit će s epizodom šestom. Epizodu sedmu prepuštam svakome od vas da ju sam proživi na svoj način. Epizodom šestom ujedno i završavamo naša druženja. Kojim god putem krenuli, sretno vam bilo.

Odmah na početku valja reći da ekipa oko ove distre tvrdi da ona zapravo nije Linux distribucija, nego nešto više. Štoviše, tvrde da njihov uradak radi 100% brže od uobičajenog Linux kernela, troši i do 300% manje radnje memorije, a pristupi vanjskim uređajima (kao što su tvrdi diskovi) su i do 50% brži nego kod klasičnog Linux kernela.

System Requirements:
CPU: 333 MHz
Memory: 256 MB
Graphics adapter: any
Disk space: 10 GB (20 GB recommended for extra software installation)

The kernel proved to process 100% faster than the Linux kernel, memory consumption is 300% less, and I/O is 50% better than the Linux kernel.

Naravno, kada netko izjavi takvo što, odmah mi zagolica maštu i pomislim Grofe, ne budi lijen, kreni u istraživanje, jer postići takva ubrzanja i štednju memorije, a bez intervencija na hardveru zaista zvuči – čarobno (iako ne znam što točno matematička definicija ”300% manje” znači?? – možda ovaj kernel stvara memoriju umjesto da je troši? ).

No, kako želim ovaj članak ipak učiniti potpunom recenzijom, pođimo nekim redom i pogledajmo prvo SphinUX-ovu vanjštinu.

Općenito o distribuciji

SphinUX je zapravo Debian Testing + KDE bazirana distribucija koja dolazi kao multiarch ISO slika. To konkretno znači da nećete trebati dva odvojena ISO-a za 32 i 64 bitnu arhitekturu, pa će instalacija na strojeve raznih arhitektura ići preko samo jednog LiveDVD medija. Zgodno, jer da su i odvojene slike, ionako ne bi stale na CD medij. Ovako je DVD još malo iskorišteniji, a vas spašava od nošenja dva DVD-a u torbici.

Kada kažem Debian Testing + KDE, odmah me podsjeti na nešto tipa LMDE + KDE, točnije na SolydK, s kojom u izboru paketa i codeca zaista ima i sličnosti. Tu su: Libre Office, GIMP, Blender(?) i sva sila uobičajenih KDE aplikacija.  Međutim, razvijatelji SphinUX-a su napravili jak odmak po izgledu samog KDE-a uključivši pritom sve moguće grafičke efekte koje KDE ima te izmijenivši standarni KDE-ov set ikona ne bi li sve učinili – kičastim. Zvukovi pri pokretanju i gašenju sustava također su izmijenjeni i zvuče kao kada fakir s frulom mami zmiju iz košare. Naravno, podneblje u kojem je distribucija nastala ima drugačije kulturološke značajke, pa je s njihovog stajališta ovo očito poželjno.

Da, izgled SphinUX-a je po mom mišljenju grozan i bilo tko od korisnika koji su već navikli na KDE-ove ikone vrlo se teško snalazi u njemu. Uostalom, pogledajte i sami:

Nakon podizanja SphinUX-a s LiveDVD-a slijedi instalacija na tvrdi disk. Za ovo se brine instalacijski program zvan Horus, koji će vas u par prozora provesti kroz instalaciju OS-a. Horus je daleko od današnjih vrhunskih Linux installera i nije mi jasno zašto nije uzet neki već ustaljeni program za instalaciju. Ovako je korisnik zakinut za neka bitna podešavanja.

Uglavnom, instalacija izgleda ovako:

Slijedi kreiranje particija, koje će ipak odraditi dobri stari GParted, uz pomalo drsku opasku: Zašto bismo izrađivali svoj alat za particioniranje, čemu izmišljati toplu vodu? Pa možda zato što se ljude na ovaj način malo zbunjuje pri radu s najopasnijim dijelom instalacije – raspodjelom tvrdih diskova i njihovih particija.

Zatim vas pita za odabir primarne particije (što je to primarna particija, zapitat će se mnogi, manje vični korisnici), swap particije i home particije, za koju vam sad nudi da se nalazi na root particiji (zašto ne primarnoj, kad su je već tako nazvali?!) Tu je strpano i podešavanje vremenske zone i podešavanje eksperimentalnog repozitorija (koji, uzgred rečeno, uopće ne radi po tim postavkama, jer se ekipi u međuvremenu srušio server i sve su morali ponovo izgraditi).

Sljedeće je na redu podešavanje prvog korisnika i njegove root zaporke. Međutim, nešto nedostaje. Gdje je podešavanje tipkovnice??! Ovako sam osuđen tipkati po američkom znakovnom standardu te ću se lagano zabuniti ako mi zaporka sadrži znakove Y i/ili Z. Vrlo neugodno, jer će to u konačnici prouzrokovati još neke neugodnosti.

I sada započinje instalacija sustava na odabranu particiju:

Nakon što se sustav instalira, potrebno je ponovno pokrenuti računalo da bi Horus dovršio započeto. Pod tim podrazumijevam nadogradnju GRUB postavki, te kompajliranje drivera zvučnih kartica, odnosno kompletne ALSA-e, koja se ovdje zove SALSA. Na upit čemu to, odgovoreno mi je da je to bilo potrebno zbog drugačijeg SphinUX-ovog motora i da ALSA nema sve potrebne drivere za zvučne kartice. No dobro, neka im bude, iako osobno mislim da je ovo nepotrebno.

Instalacija je završila pa sam mogao pristupiti korjenitim izmjenama postavki KDE-a kako bih se u SphinUX-u mogao lakše snalaziti i raditi. No, zbog nemogućnosti ranijih postavki tipkovnice KDM će i dalje raditi prema američkom standardu i ja ću imati probleme s Y i Z prilikom prijave u sustav. Još gore, distribucija ima problema s UTF-8 standardom, pa mi neispravno enkodira hrvatske dijakritike u tekstualnim datotekama napisanim u drugim distribucijama.

Synaptic odbija ažurirati sustav korektno, jer ni na dan pisanja ovog članka službeni stabilni repozitorij nije podignut, nego se ručno mora instalirati onaj eksperimentalni preko posebne skripte koju treba preuzeti s njihovog servera. Uglavnom, vrlo nedorađeno, iako je verzija navodno stabilna i nosi oznaku 1.0.

Da ne duljim s ovim dijelom opisa, distribucija je, dakle, prepuna dječjih bolesti koje ovaj tim mora jednom riješiti misle li s njom nešto ozbiljno. Naravno, ja ju ne mogu preporučiti nikome za ozbiljan rad, tek za neko eksperimentiranje s onim što su napravili ispod haube, a o čemu tekst tek slijedi.

Kernel

Ili: priča tek počinje ovdje, jer je upravo SphinUX-ov “motor” – kernel ono po čemu bi ova distribucija trebala biti revolucionarna. I da, to je ono zbog čega je privukla moju maksimalnu pažnju.

Da bih ovu priču približio i onim korisnicima Linuxa koji nisu baš na “ti” s terminima kernel space, user space i radom Linuxa na razini njegovog kernela, sada ću biti toliko pristojan i pokušati na jednostavan način opisati rad standardnog Linux kernela, a potom i ovog “Wankel motora”.

Kako radi standardna Linux jezgra

Ukratko:

Nakon uključivanja u rad računalo prolazi ove faze: BIOS –> GRUB –> Linux Kernel + driveri (kernel space) –> Init (userspace) (init.d, upstart ili systemd) koji pokreće sve ostalo (servise, X.org, KDE…)

Malo detaljnije:

Nakon što GRUB učita Linux kernel, potonji se smjesti u dio memorije (RAM-a) i preuzme kontrolu nad hardverom, učitavši pritom i sve potrebne drivere kako bi taj hardver bio upotrebljiv korisniku. Sve to se odvija u dijelu sistemske memorije nazvanom kernel space. Ovom dijelu korisnik nema pravo pristupa, nego joj pristupaju isključivo kernel i driveri. Nakon što kernel učini svoje, on pokreće funkciju init() kao prvi proces u korisničkom dijelu memorije nazvanom user space. Konkretno, init() pokreće tzv. init daemon (init.d, upstart ili systemd) čiji je zadatak učitati u korisničku memoriju sve ostalo što je operacijskom sustavu potrebno za rad. Sve se to sada događa na vašem računalu u user spaceu. Svi servisi, X.org, grafička sučelja, aplikacije pokreću se isključivo u user spaceu.

Aplikacije koje u svom radu trebaju hardver: čitaju i pišu na diskove, koriste skener ili printer, tipkovnicu ili miš ne obraćaju se tom hardveru direktno, nego putem kernela (ovo je pojednostavljeno, da ne zbunjujem previše), a on preko sebe i drivera “razgovara” direktno s hardverom. Ti pozivi nazivaju se sistemski pozivi, a često se radi i o interruptima (prekidima, skretanju pozornosti kernela da ga trebamo).

Ovdje je kernel taj koji kontrolira cjelokupni hardver računala, a mi se tom hardveru obraćamo preko tog istog kernela i to je sve što trebate znati da biste razumjeli ostatak priče.

Kako radi SphinUX-ova LSX jezgra

Da bi pospješili rad same jezgre operacijskog sustava, razvijatelji SphinUX-a napravili su  svoj LSX kernel prema načelu Caching kernela koji je razvijen na Stanfordu sada već davne 1994. godine. Uzeli su tri različita kernela (GNUMach, Linux i svoj LS kernel) i spojili ih u jednu sinergijsku, funkcionalnu cjelinu putem posebnog, vlastito napisanog X-modula koji je nešto između caching kernela i hypervisora. Zadaća ovog X-modula jest trajno se učitati u kernel space i po potrebi pozivati i cachirati preostale tri kernelske jezgre, koristeći ih za ono u čemu su najbolje, a sve to da bi se dobio puno učinkovitiji rad jezgre nad hardverom. Takva Caching/Cached kernel jezgra trebala bi raditi brže i trošiti manje memorije u svom radu.

Prema tom načelu kerneli imaju ove zadatke:

• X-Modul: Caching kernel koji ima direktnu vezu s hardverom te po potrebi dinamički učitava ili uklanja preostala tri kernela iz sustava tijekom rada.
• Linux: Služi za kontrolu cjelokupnog user spacea – što znači da je ovaj sustav potpuno Linux-kompatibilan na razini servisa i aplikacija. Problem stvaraju jedino one aplikacije i servisi koji direktno komuniciraju s kernelom, te ih je potrebno prekompajlirati da bi na kraju i one radile. Uz to, Linux kernel je zadužen i za driversku podršku.
• GNUMach: Dio Hurd kernela koji je odličan po pitanju direktnog I/O (ulazno-izlaznih poziva), te služi za luXOR enkripciju vašeg radnog okruženja. Da, to znači da SphinUX sve što radite stalno drži enkriptiranim, pa je time sustav i otporniji na hakerske napade (barem prema ovoj teoriji)
• LS (Lighting Speed): Kernel koji su napisali razvijatelji SphinUX-a; služi prvenstveno za upravljanje radnom memorijom.

Funkcionalna shema sustava izgleda ovako:

Već iz slike nam je jasno da učitavanje i podizanje sustava izgleda ponešto drugačije:

Nakon uključivanja u rad računalo prolazi ove faze: BIOS –> GRUB –> X-modul –>[LS + driveri - GNUMach + driveri - Linux Kernel + driveri (kernel space)] (po potrebi) –> Init (userspace) (init.d, upstart ili systemd) koji pokreće sve ostalo (servise, X.org, KDE…)

Malo detaljnije:

Nakon GRUB-a kontrola se prepušta posebnom caching kernelu –  X-modulu koji cachira kernel space i u njemu učitava/uklanja i cachira tri paralelna kernela (Linux, GNUMach i LS). Nakon što ova caching jezgra zaživi u kernel spaceu, Linux dio jezgre pokreće init() u user spaceu. Dalje se sve odvija kao u standardnom operacijskom sustavu Linux i korisnik ne vidi nikakvu razliku u načinu rada.

Novina je u X-modulu i cachiranju kernel spacea te u suradnji ovih triju kernelskih jezgri. Sada aplikacije ne pozivaju hardver preko kernela, nego direktnu kontrolu nad hardverom ima X-modul, pa kerneli surađuju s njim umjesto s hardverom. X-modul odlučuje koja će jezgra obaviti koji hardverski posao.

Ovo je najjednostavniji mogući opis ovakvog sustava, stoga ne bih išao u više detalja. Korisnije je pogledati što on može učiniti u praksi, pa sam s tom namjerom proveo i dokumentirao jedno maleno istraživanje.

SphinUX u radu

Kako bih što objektivnije prikazao razlike u radu sa SphinUX-om u odnosu na neku konvencionalnu Linux distribuciju, morao sam pronaći dobar etalon, distribuciju koja je po mnogočemu slična SphinUX-u, da bi do izražaja došla upravo razlika u kernelu. Za tu namjenu odlično mi je poslužila SolydK distra koja se temelji na istom onom na čemu počiva SphinUX: Debian Testingu + KDE grafičkom okruženju. Glavna razlika između SolydK-a i SphinUX-a je upravo u jezgri. Obje distre su, naravno, podešene tako da im KDE radi potpuno identično.

Također, budući da razvijatelji SphinUX-a tvrde da njihov koncept daje odlične rezultate baš na slabijim, a jače opterećenim strojevima, napravio sam dva testiranja na dvije različite konfiguracije: modernijem Intel Core2Duo 2,1 GHz stroju s 2,8 GB RAM-a s integriranom Intel grafičkom karticom, i zastarjelom Pentium III, 800 MHz stroju s 512 MB RAM-a i Via integriranom grafičkom karticom. Koncentrirao sam se na opterećenje procesora i opterećenje radne memorije. Dakle, krenimo.

Intel Core2Duo, 2,1 GHz, 2,8 GB RAM (64-bit i 32-bit)

Da bih što bolje dočarao rad u obje uspoređene distribucije, poslužio sam se jednostavnim snimanjem kratkih video uradaka koji zorno prikazuju kako to izgleda.

Video prikazuje pokretanje obe distribucije, učitavanje aplikacija te rad pod slabim, srednjim i jakim opterećenjem CPU-a i radne memorije:

Sljedeći video uradci prikazuju usporenje rada pri raznim opterećenjima procesora:

Vidljivo je da zapravo nema neke značajnije razlike u brzini odaziva grafičkog sučelja između ove dvije distribucije. SphinUX se nešto brže podigne od SolydK-a, no usudio bih se reći da je brzina odaziva KDE-a pod opterećenjem čak na strani SolydK-a.

Također, izvršio sam testiranje prijenosa datoteke veličine od 1,8 GB te njezinog kompresiranja putem CLI zip naredbe. Prijenos s particije na particiju je identičan u oba slučaja. SolydK datoteku je kompresirao točno u 3:00 minute, a SphinUX-u je trebalo 3:17 minute –  17 sekundi dulje.

Iako gornji podaci ne pokazuju nekakvu superiornost SphinUX-a nad klasičnim SolydK-om, testovi zauzeća radne memorije pokazuju neke interesantne stvari.

Opteretio sam obje distribucije identičnim aplikacijama i korisničkim datotekama te na koncu dobio ovakav dijagram potrošnje RAM-a prilikom učitavanja raznih aplikacija:

Iz njega je vidljivo da SphinUX već na početku rada troši cca 100 MB RAM-a manje, a kako se učitavaju nove aplikacije ta razlika dostiže čak 500 MB RAM-a manje i održava se na toj razini sve do potpunog zauzeća. Naravno, kako slobodnog prostora ima sve manje, razlika se smanjuje sve do trenutka kada i SphinUX treba posegnuti za swap diskovnom memorijom. U oba slučaja, prepunjenje swap prostora dovodi do kolapsa sustava koji postaje toliko spor da se ne može “pobjeći” ni na konzolni način rada. Stoga se i SphinUX vrlo lako može “srušiti”.

U međuvremenu, pregledom Sphinuxovog repozitorija ustanovljeno je da on uopće nema 64-bitne pakete,već je Sphinux zapravo 32-bitna distribucija. Povodom toga napravih memorijsku analizu Sphinuxa i 32-bitnog SolydK-a:

Sada više nema tako velike razlike u potrošnji resursa od strane aplikacija, tek nekih 150 MB. Iz ovog, realnijeg kuta gledanja ispada da SphinUX uopće ne daje neke spektakularne memorijske uštede.

Možemo zaključiti da u slučaju ove novije konfiguracije, pošteno uspoređene s drugom, sličnom 32-bitnom distribucijom, SphinUX ne daje indicije da se radi o superiornijem operacijskom sustavu.

Intel Pentium III, 800 MHz, 512 MB RAM (32-bit)

SphinUX-ovi razvijatelji posebno su naglasili da njihova distribucija daje spektakularne rezultate na starijim strojevima koji moraju obavljati višestruke procese:

The current design is approved to be revolutionary, especially in a resource extensive application with low resources, this makes LSX the perfect Kernel for Servers and desktop computers.

Zbog toga smo isprobali SphinUX i na jednoj zaista staroj kanti. Naravno, svatko tko bolje poznaje KDE razumije sumnje pri tvrdnji da ovakav sustav može biti živahan na ovakvom oldtajmeru. I zaista, kao što se iz priloženog komparativnog videa može vidjeti, SphinUX se, kao i SolydK, vuče kao “krepana mačka”. Nema nikakve naznake ubrzanja; uostalom, kao što nema ni razlike prilikom kopiranja i kompresiranja datoteka. Ni ovdje nema ničeg revolucionarnog. Štoviše, opet stječem dojam da se SolydK malo manje vuče od SphinUX-a.

A memorija? Ovdje razlike gotovo uopće nema između ova dva sustava:

Dakle, na “especially in a resource extensive application with low resources” mašini ima još manje ikakvih razlika.

Zaključujem uz pomoć ovih argumenata da SphinUX ne donosi baš ništa spektakularno u svom kernelskom dizajnu. Odnosno, nema nikakvih naznaka da taj dizajn pridonosi poboljšanju rada cjelokupnog operacijskog sustava.

Čudne nelogičnosti ili teorija zavjere?

Sve ovo gore izneseno i izanalizirano pobudilo je u meni neke sumnje – radi li se uopće o ikakvoj inovaciji ili su sve to samo puste tlapnje?

Analiza GRUB-a

Iz teorije rada ove jzgre proizlazi da bi se prilikom učitavanja kernela, nakon GRUB-a, trebao poštivati redoslijed po kojem se prvo učitava X-modul koji zatim učitava preostala tri kernela po potrebi (Linux, LS i GNUMach). Međutim, GRUB učitava datoteku nazvanu kernel.boot, koja nije ništa drugo doli simbolički link na vmlinuz kernelsku sliku. Zapravo, ispada da se učitava samo Linux, a o preostalim kernelima, keširanju i sličnom ispričane su samo priče.

Također, analizom datoteka nakon instalacije OS-a nisu pronađene ama baš nikakve datoteke koje bi upućivale da X-modul i LS kernel uopće postoje. Nema ničega što bi fizički u obliku datoteka upućivalo da se tu još nešto učitava u RAM pored Linux kernela.

Analiza repozitorija

Nadalje, iako je SphinUX najavljen kao multiarch distribucija, u repozitoriju uopće nema 64-bitnih paketa. SphinUX je zapravo 32-bitni operacijski sustav i kao takav troši manje RAM-a nego 64-bitni.

Štoviše, u repozitorijima nema niti izvornog koda paketa čime ova distribucija direktno krši GPL licencu, a korisnike ostavlja u sumnji kako nešto opako nije zapakirano u njezine izvršne datoteke.

Analiza KDE-a

Efekti KDE-a su podešeni na Fast, a okretanje desktop “kocke” na 240 milisekundi, što nije standardna KDE postavka koju imaju gotovo sve Linux distribucije. Ovo korisniku sugerira kako se KDE brže “giba”. Naravno, nisam pao na taj štos, te sam u analizama jednako tako “ubrzao” i SolydK-ov KDE.

Iz svega navedenog dalo bi se zaključiti da se razvijatelji ove distribucije koriste zaista jeftinim trikovima kojima pokušavaju prikazati SphinUX kao superiornu distribuciju ostalim Linux-baziranim OS-ovima, jer ništa drugo zajedno sa svim testovima ne upućuje na stvarni brži rad sustava.

Sve u svemu – jad i bijeda. Žalosno je da se FOSS projekt pretvori u ovakvo nešto, ali upravo zahvaljujući tom istom FOSS-u, ovakve se malverzacije vrlo lako otkriju.

Savjet – NE KORISTITI!

Nekoć neprikosnoveni monopolist u svijetu PC-ja ali i tadašnjem, izrazito malom tržištu tablet i PDA računala, kao da je ostao zarobljen u vremenu, uvjeren da stare, dobro iskušane taktike i dalje prolaze. „Zalijepit ćemo svoju markicu na svaki proizvod što dolazi, a ljudi će kupovati jer na njoj piše Microsoft.“ Kad si toliko arogantan, ne možeš realno predvidjeti stvari, već si osuđen iskusiti pogreške, kako bi iz njih naučio nešto.

Svijet tehnologije leti nam pred očima a Microsoft se nije pokazao kao inovator, više kao dijete koje pokazuje prstom i plače roditeljima: „i ja želim to!“ Onda se trude na brzinu sklepati vlastito rješenje, najčešće daleko prekasno i vrlo loše. Uplašeni pojmovima kao što je Post-PC razdoblje, sada se uče igrati zajedno s ostalom djecom.

Otvoreni kȏd danas sve više dobiva na popularnosti i svi veći igrači već su uključeni na neki način. Ovo je vlak koji Microsoft ne smije propustiti. Istina, u prošlosti su imali nekih nesuglasica i ispada, možda su nekog nazvali komunistom, pa čak i rakom, ali prošlost je prošlost.

Microsoft održao prvu Open Source konferenciju u Zagrebu (foto Racunalo.com)

Stigla su nova vremena. Microsoft se sve više aktivno uključuje u OSS i želi da se riječ pročuje. Ima li boljega načina od održavanja vlastite, open source konferencije? Tako je na zagrebačkom FER-u održano pet predavanja kojima je nazočilo 90-ak sudionika. Teme su bile Microsoft i opensource, Microsoftovi opensource projekti, hrvatski opensource ERP projekt na .Net platformi, Linux u Azureu i OGDI. Baš neobično zvuče ovi nazivi, nekako treba vremena da ti uđu u uho. Iz Microsofta poručuju da je ovo proširivanje poslovne filozofije, evo i čitav citat:

„Microsoft je kao tvrtka proširio svoju filozofiju i sve više pridonosi open source zajednicama tako da promiče developersku suradnju kako bi se lakše razvijala i održavala interoperabilna IT rješenja.“

Lijepo zvuči, a kao kakav suigrač će se Microsoft pokazati, ostaje tek vidjeti. Novac nije dovoljan, Microsoft ima mnogo veću ulogu od samog donatora. Čekamo na gotova i kvalitetna rješenja, posebno što se tiče interoperabilnosti, za čiju provedbu je potrebna samo volja.

Više o samoj konferenciji možete pročitati u pregledu portala Racunalo.com, dok službene mrežne stranice konferencije možete naći na opensource.mscommunity.hr

Još jedan razlog da postanete ovisni o Facebooku.

Sigurno se studentska populacija obradovala jer učestalo povećanje školarine prati i poboljšanje visokoobrazovne usluge, pa je tako popularni ISVU dobio novu značajku pod nazivom “Društvene mreže”:

Poštovani studenti,

od sada možete povezati Studomat s Vašim Facebook i Twitter računom te objavljivati poruke o upisu godine, prijavljenim i položenim ispitima, itd. Studomat će Vam ponuditi objavu poruka kao dio postupaka koje i inače koristite. Kroz vrijeme planiramo proširiti mogućnosti objave poruka vezane za Vaš tijek studiranja.

Opcije za povezivanje Studomata sa društvenim mrežama možete pronaći u izborniku Korisničke opcije, Društvene mreže.

Molimo da nam javite Vaše mišljenje i prijedloge o navedenoj novoj mogućnosti Studomata na e-mail studomat@isvu.hr.
Srdačan pozdrav,
ISVU Centar potpore

Kako to radi u praksi? Jednostavno – nakon što autorizirate ISVU sa svojim računom na Facebooku ili Twitteru, preostaje vam položiti ispit da biste pokraj stavke položenog ispita dobili ikonice Facebooka i Twittera pomoću kojih se možete automatski pohvaliti, urbi et orbi, ocjenom koju ste dobili. Ako ocjena nije pohvalna, možete obilježiti kvačicu “ne prikazuj ocjenu” pa ćete se pohvaliti samo da ste položili ispit, ali ne i s kojom ocjenom. Genijalno! Čak se pazilo i na to da ne možete sami unositi tekst poruke, da slučajno ne biste lažirali ocjenu i time obmanjivali javnost o svojem uspjehu na studiju. Pazilo se i na detalje, pa se tako predmeti bez ECTS bodova ili bez zaključne ocjene ne mogu obznaniti.

Studomat s Twitterom i Facebookom

Mogao bih prigovarati zašto samo Twitter i Facebook? Zašto diskriminiraju druge društvene mreže, pogotovo one decentralizirane, poput Diaspore i Identice? Zašto idu samo u korist Velike Dvojke? Zar je to ravnopravna tržišna utakmica? Ili su Facebook i Twitter sklopili ugovor bez javnog natječaja?! Google će sigurno uložiti tužbu jer nedostaje njihov “+1″. Ali me to nimalo ne uzbuđuje; ako Vlada RH ima “službeni” profil na Facebooku ili Twitteru, onda ga opravdano može koristiti i bilo koja druga javna služba ili institucija, zar ne? Ionako to slobodno tržište nitko ne shvaća baš doslovno slobodno.

Pada mi na pamet – da nije možda problem u sigurnosti i privatnosti? Možda asistenti ili profesori mogu preko ISVU-a provjeriti Facebook profil studenta ili s kim “visi” kad nije na nastavi: je l’ on zbilja učio taj tjedan za ispit ili je tagiran na slikama u pijanim pozama? Možda će bolja profilna fotografija podići ocjenu na usmenom! Nikad se ne zna. Ili će se administrator ISVU-a našaliti objavljivanjem po studenta nezgodnih informacija na studentovom “zidu”; ako ništa drugo, barem koliko često pegla iksicu, pa da se vidi tko se neumjereno prežderava na teret ministarstva i državnog proračuna. No ni to nije bitno, u Googleu bi rekli, ako ste već na internetu, onda sigurno ne marite za privatnost, a sigurnost je na Facebooku oksimoron.

Ubrzo ćemo se naviknuti na to da studenti “fejsaju” i “tvitaju” direktno iz ISVU-a, a za njihove uspjehe i poluuspjehe znaju i stotine prijatelja od prijatelja, pa čak i njihovi kućni ljubimci. Problem bi mogao nastati kad studenti počnu žicati ocjenu na usmenom da se ne osramote pred “pratiocima” na Twitteru ili da slučajno ne izgube bonus u FarmVilleu koji dobiju ako polože ispit iz agronomije s odličnim uspjehom: “Profesore, ali u pitanju je FarmVille!” Navikli smo se na mnoge bedastoće do sada, moći ćemo se i na ovo… Stoga je i ovo nebitno.

Veliki je problem što će glavni svjetski podatkovni centri i korporacije osim našeg broja cipela znati i naš obrazovni put. Ha! Kao da već ne znaju i kao da te informacije već nisu prodali. No barem načelno mogu prigovoriti da ekipa iza ISVU-a uvećava profite tih korporacija ovim postupkom. Da nisu možda dioničari istih? O ovome neću više jer možete slušati i od vrabaca s obližnje grane koji već u kanonu cvrkuću o opasnostima “društvenih mreža”, ali nitko ne obraća pažnju pa nema smisla da se ovdje iscrpljujem. Ostavit ću tu problematiku za neku drugu priliku, a do tad obrišite taj omiljeni Facebookov i/ili Twitterov profil.

Privatnost?

Suštinski je problem ovog postupka što predstavlja sveopću banalizaciju institucija, a pogotovo eroziju ugleda i rastakanje onoga što bi sveučilište trebalo predstavljati. Neke norme i tekovine postoje s razlogom, a ovaj ih cirkus društvenih mreža redom dokida tako da predstava može početi. Nisu društvene mreže jedine krive za te regresivne procese u društvu, ali su ilustrativne, pa da pokažem na konkretnim “proročanstvima”…

Vrlo se lako može dogoditi da poslodavac postavi zahtjev “transparentnosti”, pa su uvjet za posao, osim diplome, ocjene sa studija objavljene na Twitteru preko ISVU-a (ionako treba smisliti kreativne kriterije za eliminaciju kandidata kad ima ovoliko nezaposlenih). Što je s onima koji nemaju i ne žele račun na Twitteru? Oni si samo smanjuju šanse za posao jer danas svatko tko drži do sebe i svoje karijere dijeli svoju intimu barem preko Facebooka, Twittera i LinkedIna. Tko to ne čini, odmah je sumnjiv – možda nije ambiciozan ili nešto podlo skriva? Znam! Nije timski igrač jer je asocijalan! Mora da je to! U svakom slučaju, dobro je takvog odmah eliminirati. Ako mislite da pričam nebuloze, pogledajte primjere gdje kandidati za posao moraju dati svoje podatke za prijavu na svoj profil da bi ostali u igri za posao. Integracija sveučilišta i “društvenih mreža” samo je argument da se takva praksa nastavi i proširi. Ipak te društvene mreže od sada imaju legitimitet centralnog sustava za praćenje i ocjenjivanje studenata u Hrvatskoj.

Netko bi mogao pomisliti – što je tu u konačnici loše? Iako bi i to već trebalo do sad biti očito.

Jednom kad se izgubi razlika između profesionalnog i osobnog, između stručnog i razbibrige, devijantne posljedice pojavljuju se sa zapanjujućom učestalošću. Pojedinac se više ne cijeni po znanju ili radišnosti, već po cijelom nizu perifernih parametara upitnog legitimiteta i svrhe, npr. po količini “pratiocima” ili po “lajkovima”. Sve je to za sada vrlo smiješno, dok netko ne izgubi posao jer nije dovoljno lobirao za sebe na predodređenim društvenim mrežama, čime dolazimo do trenutka kad će o ljudskim sudbinama odlučivati Zuckerbergova igračka.

Vjerojatno nakana šaljivdžija iz ISVU centra potpore nije bila zlonamjerna, ali posljedice ovakvog pristupa mogu biti vrlo ozbiljne. Previše je za očekivati da će se putanja promijeniti prije nego sve završi u farsi.

Ovime ću i zaključiti jer me studomat već “pokea” da ne gubim vrijeme na gluposti.

Odjel za komunikacije Hrvatske sekcije IEEE i Zavod za telekomunikacije FER-a kao organizatori te udruga HrOpen vas pozivaju na predavanje:

Very high speed networking in VMs and bare metal

Predavanje će održati prof. Luigi Rizzo, Università di Pisa, Italija, u ponedjeljak, 3. lipnja 2013. godine s početkom u 15:15 sati u Sivoj vijećnici FER-a. Jezik predavanja je engleski, a predvidio trajanje 60 min. Na predavanju će biti predstavljeni projekti NetMap i VALE.

Više o predavanju i životopis predavača možete pronaći u obavijesti na webu FER-a.

Sažetak predavanja nalazi se u nastavku obavijesti na engleskom jeziku:

 

In this talk I will give a survey of solutions and tools that we have developed in recent years to achieve extremely high packet processing rates in commodity operating systems, running on bare metal and on virtual machines.

Our NETMAP framework supports processing of minimum-size frames from user space at 10 Gbit/s (14.88 Mpps) with very small CPU usage. Netmap is hardware-independent, supports multiple NIC types, and it does not require IOMMU or expose critical resources (e.g. device registers) to userspace.  A libpcap library running on top of netmap gives instant acceleration to pcap clients without even the need to recompile applications.

VALE is a software switch using the netmap API, which delivers over 20~Mpps per port, or 70 Gbit/s with 1500-byte packets.  Originally designed to interconnect virtual machines, VALE is actually very convenient also as a testing tool and as a high speed IPC mechanism.

More recently we have extended QEMU, and with a few small changes (using VALE as a switch, paravirtualizing the e1000 emulator, and with small device driver enhancements), we reached guest-to-guest communication speeds of over 1 Mpps (with socket-based clients) and 5 Mpps (with netmap-based clients).

Netmap and VALE are small kernel modules, part of standard FreeBSD and also available as add-on for Linux. QEMU extensions are also available from the author and are being submitted to the qemu-devel list for inclusion in the standard distributions.

Imam tu sreću da sam, prije godinu dana, postao ujak preslatkoj djevojčici Petri. Kao što obično biva, kad prinova stigne u obitelj, apsolutno SVE se foto-dokumentira. Ipak, ti prvi trenuci su jedinstveni i neponovljivi, sve od prvog koraka do prve riječi pa na dalje. Zapravo, malo dijete je jednostavno preslatko u svakoj situaciji i želimo te trenutke ovjekovječiti što je češće moguće.

Danas je to lakše nego ikad, zahvaljujući tehnologiji koja je toliko napredovala da većina u džepu ima mobitel koji snima video sve do Full HD rezolucije (1080p). Poput nekadašnjih revolveraša na divljem zapadu, u ključnom trenutku, dok mališan radi nešto spektakularno poput stajanja na dvije noge, brzinski izvadimo mobitel iz futrole i KLIK! KLIK! KLIK!

Prosto je nevjerojatno kojom brzinom se puni memorijska kartica mobitela, a s vremenom i tvrdi disk. U nepreglednom moru fotografija i video zapisa treba maknuti šum: filtrirati, izbaciti sve loše, zamućeno, prekriveno prstom i općenito, neupotrebljivo. S onim što je ostalo već se može raditi, a za rad nam treba neki alat.

Kao amater u uređivanju video zapisa, isprobao sam par aplikacija za Linux. Hvaljeni OpenShot i PiTiVi iz nekog razloga ne rade kako je zamišljeno (barem na mom stroju), stoga sam se odlučio za Kdenlive. Aplikacija ima standardno sučelje koje ne odskače previše od ostalih alata slične namjene i lako je pohvatati osnovne stvari. Opcija, animacija, prijelaza i efekata ima u zavidnim količinama, ali moram uputiti kritiku njihovim nazivima koji su u potpunosti neintuitivni i gotovo je nemoguće znati koji služi za što, sve dok se ne isproba. Isprobavanje redom bi oduzelo previše vremena, stoga je najbolje poslužiti se dokumentacijom. Najčešće je na internetu objašnjeno što god želite postići, samo treba pravilno “upregnuti” tražilicu.

Aplikaciju možemo podijeliti na četiri osnovna dijela.

S lijeve strane[1] nalazi se okvir gdje možemo pregledati ili dodati nove multimedijalne datoteke, te podešavati opcije odabranim efektima i tranzicijama.

U sredini² se nalazi (pre)mali zaslon koji prikazuje uređivani video u stvarnom vremenu. Pored dijelova na kojim trenutno radimo, tu možemo i pregledati čitav video prije renderiranja.

S desne strane³ nalazi se okvir s efektima kojih, kao što sam napomenuo, ima poveći broj. Ovdje izaberemo željeni, a zatim mu uređujemo postavke u lijevom okviru.

Dolje[4] su nam ostale audio i video trake, standardne za ovaj tip alata. Možete ih brisati, dodavati nove, preslagivati itd. Postavljanje materijala je jednostavno i odvija se na drag & drop principu. Iz lijevog okvira uzmemo fotografiju, video ili audio datoteku i odvučemo je na željenu traku. Materijal potom možemo pomicati po vremenskoj liniji, izrezivati, spajati i sl. radnje potrebne da bi dobili smislen video.

Nakon što je sve spremno i projekt dovršen, kliknemo na vidljivo označenu ikonu “Render”, odaberemo u kojem formatu želimo da nam se isporuči video zapis i zatim pričekamo, ovisno i dužini video zapisa, odabira formata, jačini kompresije i naravno, snazi procesora.

Da zaključim; ako ste iskusni korisnik u uređivanju video zapisa, svidjet će vam se Kdenlive i mogućnosti koje nudi. Zaista, u rukama znalca s njim se može zaista svašta napraviti, ali prethodno je potrebno mnogo vremena za učenje kako bi ovladali svime što pruža. Međutim, ako ste kao i ja, padobranac koji s vremena na vrijeme treba obraditi obiteljski video, a da isti ipak ima neku dozu “wow” efekta, možda je bolje da potražite nešto drugo odnosno nešto jednostavnije.

Postoji nekoliko naredbi za kontrolu procesa. To su :

ps – izlistava aktivne procese
kill – šalje signal zatvaranja jednom ili više procesa
jobs – alternativan način izlistavanja korisničkih procesa
bg – stavlja proces u pozadinu
fg – vadi proces iz pozadine

Praktični primjeri

Prije ili kasnije svi korisnici završe u terminalu, bilo svojevoljno bilo igrom slučaja. Čak i oni koji uporno odbijaju koristiti terminal. Kako u slučaju nužde, kad vam osim naredbenog retka ne preostaje ništa drugo, ne bi bili izgubljeni, upoznat ćemo se s nekim osnovnim primjerima kontrole procesa. Većina grafičkih aplikacija, ako ne i sve, se mogu pokrenuti iz konzole. X server dolazi sa zgodnom aplikacijom xload koja iscrtava graf iskorištavanja sustava. Ova aplikacija pokreće se naredbom xload u terminalu. Nakon njenog pokretanja pojavljuje se malen prozor u kojem se počinje iscrtavati graf.

Nakon pokretanja ove aplikacije terminal nas nije stavio u novi redak. Ljuska čeka da se program izvrši prije nego se prebaci u novi redak te tako kontrolu prepusti korisniku. No kako je ovo aplikacija koja radi u realnom vremenu i prati rad na računalu to se neće tako brzo dogoditi. Na sreću, možemo je staviti u pozadinu. To se radi tako da se iza aplikacije (naredbe) doda simbol &.

xload &

Nakon ovakvog pokretanja, ljuska nas stavlja u novi redak, a xload radi u pozadini.
Ako smo zaboravili staviti argument &, aplikaciju možemo pauzirati s Ctrl+Z čime ona prelazi u idle te ju naredbom bg stavljamo u pozadinu. Ako pak sada unesemo naredbu ps, izlistat će nam sve aktivne procese na računalu.

No, zamislite da imate program koji je postao neresponzivan te se pretvorio u zombie proces. Što s njim učiniti? Najbolje ga eliminirati. Ali kako to učiniti? Naredbom kill. Primjerice, Firefox odbija poslušnost te se pretvara u zombie aplikaciju. U tom slučaju otvaramo terminal te u njega upisujemo killall firefox. To će poslati kill signal Firefoxu. Svi njegovi procesi trenutno se prekidaju. Također, možete preko ps naredbe vidjeti i pid procesa te pid broj iskoristiti za eliminaciju zombie procesa, npr kill 1234.

Ovim završavamo naše druženje uz shell hacking, no ne i naše druženje.

Traje razdoblje civilnog rata. Pobunjeničke snage korisnika zadaju žestoke udarce zlom Imperiju.
Napadajući iz skrivene baze, pobunjenička snaga korisnika uspjela je izvojevati svoju prvu pobjedu te hakirati shell. Tijekom borbe, pobunjenici su uspjeli doći do tajnog oružja Imperije te ga ujedno i savladati čime su dobili laganu nadmoć u ratu. No, zli lord Bash se sprema na udarac pobunjenim korisnicima te tako vratiti nadmoć Imperija. Više o njegovim zlim planovima u sljedećem nastavku kad Shell uzvraća udarac.

Kad su u pitanju glazbeni svirači, većina korisnika Windowsa ograničava se na Winamp ili Windows Media Player. Još kad sam upotrebljavao Windows (98 ili XP, nisam siguran) volio sam istraživao nove programe pa tako i glazbene svirače. Uz Winamp, jedan mi se svirač veoma dopao (čak možda i više od samoga Winampa). Njegov naziv je Quintessential player. Mnogo je vremena prošlo odonda i ne mogu tvrditi kakav je program danas jer nisam pratio njegov razvoj. Kako sam u međuvremenu prešao na Linux, isprobao sam mnoštvo različitih svirača.

Svirači temeljeni na libraryjima

Kada sam tek upoznavao Linux očajnički sam tražio nešto nalik Winampu. Nije baš bio neki izbor takvih playera, pa sam pronašao drukčiju vrstu svirača, ako to mogu tako nazvati. Ta vrsta svirača (eng. player) temelji se na dodavanju glazbenih datoteka u takozvani library, odnosno bazu podataka koja sadržava sve direktorije koje želite da svirač prikazuje. Iako i Winamp te mnogi drugi glazbeni svirači podržavaju takav način rada, to ne dolazi toliko do izražaja kao kod mnogih aplikacija toga tipa na Linuxu. Isprobao sam Exaile, Amarok, Rhythmbox, Songbird, Listen, Banshee i još neke manje popularne svirače da bi se na kraju zadržao na Rhythmboxu koji je bio sve što mi je u tom trenutku trebalo.

Pronalazak Clementine playera

Rhythmbox, iako po defaultu siromašan opcijama, bio mi  je drag jer za njega postoji solidan broj proširenja (eng. pluginova). Međutim, sam Rhythmbox prilično se sporo razvija, pa mi sve manje odgovara za preslušavanje moje kolekcije glazbe. Duže sam vrijeme tražio dostojnu zamjenu, ali većina navedenih programa imala je neku manu, nešto što me odbijalo od njih. Ili su vrlo tromi, ili nemaju dobar filtar, ili imaju premalo opcija. Malo sam guglao i tražio preporuke ljudi, te sam naišao na program koji još nisam isprobao – Clementine music player.

Kao i svaki drugi program Clementine ima svoje prednosti i mane, ali prilično je dobro osvježenje nakon Rhythmboxa. Clementine je zapravo forkani Amarok 1.4. To je snaga Open Sourcea – mali programi, kad postanu loši, mogu se forkati, a Amarok je s vremenom, po mome mišljenju, postao kompliciran, pun bloata itd.

Prednosti i nedostaci Clementinea

Moram priznati da sam prilično oduševljen ovim sviračem, no pokušat ću sastaviti popis prednosti i nedostataka. Naravno, nema svatko isti ukus, ali mislim da će se mnogi složiti s ovime što je dolje navedeno.

Prednosti

• Odlična integracija Last.fm-a u scroblanju, prikazivanju tagova, broj izvođenja određene pjesme, opisa benda, prikaz sličnih izvođača, prikaz galerije slika izvođača i slično.
• Prikaz teksta pjesama (eng. lyrics) u lijevom panelu koje se povlače s više stranica odnosno baza riječi pjesama.
• Postojanje equalizera
• Višeplatformski (eng. crossplatform), radi na Windowsu, Linuxu i Mac OS X-u
• Smart i dynamic playliste
• uređivanje i automatsko popunjavanje tagova
• Ugrađeni pretraživač datoteka
• Odlično prati dodavanje novih direktorija ili pojedinačnih pjesama u library
• Ugrađeni konverter (mp3, flac, ogg)
• „Cover manager“ koji automatski nalazi nedostajuće omote
• Integrirana pretraga (eng. search) omogućuje pretraživanje pojmova istovremeno na tvrdom disku i na internetskim radijskim servisima

Nedostaci

• Nepostojanje proširenja.
• Nema teme i slabe su mogućnosti prilagođivanja izgleda programa.
• Ponekad zna biti gladan za memorijom

Sve u svemu svakako vam preporučujem da isprobate Clementine ako niste zadovoljni glazbenim izvođačem koji trenutačno upotrebljavate ili ako želite isprobati nešto novo.

Ako smatrate da Clementine nije dovoljno dobar, da postoje bolji playeri, ostavite komentar, podijelite to sa svijetom

Autor: Gogy via radar404.com

Udruženje Linux korisnika Novog Sada – LUGoNS i Univerzitet u Novom Sadu, Katedra za Električna merenja i metrologiju organizuju #CryptoParty 01? – #CrpytoParty 01!

“Privacy is necessary for an open society in the electronic age. Privacy is not secrecy. A private matter is something one doesn’t want the whole world to know, but a secret matter is something one doesn’t want anybody to know. Privacy is the power to selectively reveal oneself to the world. “

Eric Hughes, A Cypherpunk’s Manifesto [1993]

CryptoParty

CryptoParty je svetska serija AdHoc događaja usmerenih na širenje informacija i znanja o privatnosti, sigurnosti i alatima za kriptovanje.
Kripto alati mogu biti nerazumljivi, a pojmovi lukavi. Saznajte kako odbraniti svoju privatnost i biti anoniman online. Zaštita vaših podataka, informacija i privatnosti je od velike važnosti. Na različite načine štitimo fizičke objekte poput automobila, kuća i kreditnih kartica. Ali kako da zaštitimo sebe i svoje podatke na internetu? I kako da znamo kome verovati i koliko? Cryptoparty je otvorenog tipa. Uči ćemo jedni od drugih i učiti zajedno.

Šta?

Raspravljaćemo zašto su kriptografija i anonimnost važni danas. Instaliraćemo online alate za anonimnost. I na kraju pokazati kako da zaštite svoju elektronsku poštu.

Gde? Kada?

Univerzitet u Novom Sadu
Fakultet tehničkih nauka – FTN
Trg Dositeja Obradovića 2
učionica broj 208, drugi sprat
Subota, 25. maj od 15.00h do 20.00h

Tko?

CryptoParty je za svakoga, nije potrebno prethodno tehničko znanje. Studenti, umetnici, deca, geek-ovi, novinari i bilo ko drugi ko je zainteresovan može se pridružiti.

Ponesite!

Laptop, tablet, telefon, USB stik

Izvor: lugons.org