Ako ovako nastavim, proizvođači hardvera mogu slobodno zatvoriti svoje proizvodne pogone. A bogami i proizvođači komercijalnoga softvera; što se mene tiče, odavno su trebali bankrotirati.

Starčić čeka svoju reanimaciju

Čuvena rečenica moga prijatelja: „Reciklirati je fensi.“, iznova me inspirirala da učinim nešto ekološki prihvatljivo, ekonomski isplativo, a duševno neprocjenjivo. Istina, i naš mi je Drone stavio bubu u uho kada sam vidio slike njegove kante.

Moja originalna konfiguracija imala je 64 MB RAM-a. Dodao sam tada još 128 tako da sada ima ukupno 192. Sada nalazim još nekoliko keksa pa ću ga nadgraditi. Vjerojatno će to biti 2 X 256, ali prvo pričekajmo da ovaj stroj te kekse i prepozna.

Našlo se i viška starog RAM-a. Dobro će doći da malo poprave krvnu sliku vremešnom računalu.

Aplikacija se sama pokrenula. Isti onaj start-up kad pališ svoju pilu. Swich otvorenoga i slobodnoga sada je u položaju on i odlazim u šupu po davno zaboravljeno kućište ispunjeno nekim pločicama, ventilatorima i čudnim konektorima (komponente). Tu je još i onaj veliki ekran koji nalikuje staromu portabl televizoru (CRT monitor).

Nema puno toga unutra.

Ovaj mi put pomaže moja kći. Šapće mi stručne nazive: ulazne, izlazne i ulazno-izlazne jedinice. Ja bih to jednostavno nazvao: tipkovnicom, zvučnicima itd. Priznajem, naučio sam mnogo od mlađih i to je još jedan dokaz da ih treba slušati i imati puno povjerenje u njih. Da ne ponavljam onu: „Na mladima svijet ostaje.“

Svi kablovi su na broju i nema razloga da ga opet ne pokrenem. Ovaj će put to biti uz pomoć Linuxa i bit će mnogo ljepše od onoga što nije htio pokretati ni prije 5-6 godina. Danas ako mu spomenem nove prozore vjerojatno će odmah pasti u BSOD (čitaj: „poplavio koliko je mrtav“). Zato sam mu pripremio svježe pečeni Debian.

Ima jedna sitnica koja se u samom početku pokazala kao veoma bitna. Ona mala baterijica na matičnoj je uslijed višegodišnjega stajanja otkazala poslušnost. Napon iznosi 0,15 mV (nazivni je 3V). Dakle, ne da je prazna nego je skoro u minusu kao moj tekući račun. Tko bi rekao da taj mali gumb može toliko utjecati na cijeli PC uz cijeli pregršt skalamerije, pločica, žica i tko zna čega sve ne. Stručno otklanjam i taj problem. Mijenjam bateriju CR-2032 i ponovo palim pilu.

Stari stroj nije imao mrežnu karticu (samo modemski ulaz). Nekada smo se spajali telefonskom linijom (dail up). I to sam riješio uz pomoć ekipe iz hackLaba. Ugradili smo mrežnu karticu i uredno se spojili.

Fali mrežna kartica. Bez nje ništa od interneta! Na svu sreću, uz pomoć ekipe iz HackLaba i taj se problem riješio.

Nakon uspješnoga spajanja na mrežu i napajanje, oči su uprte u lansirnu rampu i počinje odbrojavanje. Za sada su svi osigurači na broju, a susjedi se još ne žale na nestanak struje u kvartu. Valjda sam sve dobro spojio. Lupam po tipkovnici, ništa se ne događa i vidim da ću morati počeprkati malo po postavkama BIOS-a da učitava s USB-a. Ništa od toga, ovaj stroj nema mogućnost bootanja s USB-a, pa ću morati ipak posegnuti za starim dobrim CD-om.

Moja vremenska kapsula opet krši sve znanstvene teoreme jer slikam ovaj stari stroj s fotićem koji tada nije postojao. Zamislite da na fotografiji iz prošloga tisućljeća ugledate pametni telefon!

Sada javlja Error SDD. Nalazimo stari disk i to rješavamo. Konačno započinjemo s instalacijom Debiana.

Sve zajedno trajalo je nekih 60 minuta. Zamjena tvrdoga diska, zamjena baterije na matičnoj, ugradnja mrežne kartice i instalacija Debiana. Tako to rade majstori.

Debian je osvanuo na starom CRT monitoru. Nije loše za računalo koje je godinama čamilo u šupi!

Pobijam tako još jednom tezu „stručnjaka“ da je moj PC odavno bio spreman za otpad. Takvi „majstori“ koji su mi to savjetovali, neka i dalje svake godine kupuju nove matične ploče, jača napajanja, veće diskove i monitore na dodir. Ja im nudim da ekološki i besplatno zbrinem njihove “stare” komponente i udahnem u njih novi život. Kasnije bih ta računala mogao i pokloniti onima koji nemaju mogućnosti nabaviti novo/novije računalo. Naime, solidno se može iskoristiti takav stroj za uobičajene radnje, iako su ga „stručnjaci“ otpisali.

Slijedi testiranje:

• žena karta belu sa svojom starom ekipom
• kći se na Facebooku bavi ozbiljnim poslom
• moja malenkost diže haubu i čisto iz znatiželje proučava novi stari pogonski motor i divi se čudima tehnologije

Eto, tako je još jedna igračka ušla u moj dom, a ja postajem još bogatiji u svom info-kraljevstvu.

P.S. Zahvaljujem ekipi koja je sudjelovala u realizaciji ovog projekta. Mnogo je privatnih poruka proteklo našim forumom dok ovo nismo dotjerali do kraja. Bez svih vas, ja ne bih nikada pokrenuo ovaj PC, a pogotovo instalirao nešto na njega. Posao sam priveo kraju zahvaljujući ekipi iz FixLaba i odmah nakon instalacije računalo je donirano u prave ruke.

Što se promijenilo? Nakon što je stekao potrebnu popularnost i uvidio da dalje može nastaviti sam, Canonical je politiku poslovanja doslovce preokrenuo naopako. Postupno je Ubuntu postao sve zatvoreniji, odnosno povratne informacije od zajednice nisu imale gotovo pa nikakvog učinka na daljnji razvoj ove distribucije. Canonical je imao jasnu, korporativnu viziju koju i danas slijede, a to je maksimalno pojednostavljeni operacijski sustav za sve namjene, od servera, kućnih računala, tableta, pametnih telefona, televizora, sustava za automobile i dr.

Cijeli ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na tvrtku Apple i njezinu povijest, kao što su mnogi do sada znali istaknuti.

Sve manje se počeo koristiti izraz Linux, GNU da i ne spominjem. Ostao je samo Ubuntu. Napravili su posebno radno okruženje zvano “Unity“, isključivo za svoje potrebe, ne sjećam se da je bilo nekih pokušaja populariziranja ovog sučelja na drugim distribucijama, zapravo, ne znam niti jednu drugu distribuciju koja koristi Unity. Sučelje je usko integrirano s nekim drugim posebitostima Ubuntua, kao što je recimo “Global menu”, HUD,  Amazon pretraga, odnosno izbacivanje ponuda za kupnju knjiga, glazbe i dr. u rezultatima pretrage. Njihov software center je daleko odmakao od nekadašnjeg sustava preuzimanja i instalacije aplikacija iz riznica softvera, kao što je Synaptic. Ovdje se radi o pravom “App storeu” odnosno trgovini koju možemo usporediti sa sličnim proizvodima iz Applea, Microsofta i Googlea. Kao da ni to nije bilo dovoljno, zadnje vijesti nam govore da Canonical razvija vlastiti paketni format gdje će biti moguće instalaciju obaviti bez root ovlasti, a znate koje su posljedice toga. Dok čitava zajednica planira prijeći na Wayland, oni rade vlastiti projekt – Mir.

Njihov svaki potez je namijenjen kontroliranju vlastitog ekosustava, pri tom napuštajući one koji nisu u skladu s vizijom kompanije. Nadam se da sada već vidite kako se krug lagano ali sigurno zatvara prema unutra, u jedan korporativni proizvod koji je godinama poput pijavice crpio plodove slobodnog softvera, a sada kad ima sve potrebno, okreće leđa i ide svojim putem. Više im niti zajednica ne treba, što su također jasno dali do znanja izbacivši “Community” s Ubuntu.com. Ipak, treba zarađivati i prodajom podrške, a to nije moguće ako je ona dostupna u besplatnom obliku.

Da ne duljim previše, samo ću dolje zaljepiti komentare različitih autora u vezi smjera u kojem Ubuntu ide:

“Ako se sustav želi približiti “prosječnom korisniku”, ovo je pravi put. Ne trolam, stvarno tako mislim.”

“Ali te mora srce zaboljeti kad vidiš kako masakriraju Linux.”

“Naravno, ovo je očekivano i ide u smjeru otežavanja deriviranja Ubuntua.”

“Moralo se dogoditi prije ili kasnije, znali smo to, samo teško da bi pomislili da će baš Ubuntu biti u pitanju, s njihovim smeđim-govnjavim bojama, afričkom nazivu, slanje CD-a besplatno djeci u treći svijet, for human beings parole i sl. Popušili smo marketing u startu, čim su boje okrenuli na ružičasto sve je krenulo u nekom drugom smjeru.”

“Hoće li i registry uvest?”

“Zanimljivo je uvijek citati ova isčudjavanja. Pa Canonical to već dugo radi, ovo je samo logičan slijed tih dešavanja.”

“Čemu čuđenje? Ruku gore tko to nije očekival s najavom Ubuntu SDK. Osnovni cilj Ubuntu SDK je isti kao i Android SDK i Tizen SDK da se radi softver koji će raditi samo na toj platformi. Dakle Ubuntu SDK made softver je samo za Ubuntu. Ako bi ostalo na dosadašnjem bez beda bi se pokretal i na ostalim distrama pogotovo Ubuntu forkovima. Kompletna ta SDK filozofija vadi open source iz open source softvera. SDK makes whole software not Open Source. SDK is not Open Source, period.

Ako raščlanimo po kriterijima slobode imamo 1. koji kaže slobodno redistribuciju softvera i koda a SDK nalaže non-exclusive i non-transferable licenciranje a globalnoj razini. Također jedno od načela je da se kod može mijenjati prema vlastitim potrebama uz poštivanje sloboda i licence dok SDK kaže da nitko nema pravo pokretati aplikaciju rađenu sa SDK van SDK sustava na kojem je rađena, zabranjuje se redistribucija, modificiranje, reverse engineering, kopiranje, najam, daljnja prodaja i uvid u kod. Pa kad to sagledam ne vidim kako bi takva aplikacija bila otvorena i slobodna. U najmanju ruku je doživljavam kao freeware a također ni ne vidim kako bi to radilo van sustava u kojem je rađeno kad su već licencama zabranili. UbuntuSDK ostaje u Ubuntu, TizenSDK ostaje samo kod Samsunga, AndroidSDK ostaje kod Googlea.”

Nek se oni samo zatvaraju. Iskreno, zaboli me za njih. Možda napokon nestanu sa scene pa se riješimo i tog velikog tumora i Linux napokon zaživi punim plućima te se okrene razvitku a ne šarenim bojama i ikonama.”

“Joj pa kaj se sekirate. Ak nastave tim putem budu propali pa ih se za 5 godina ne bude nitko više sjećao. Pa Unity koji je zapravo Shell za Gnome 3 a ne desktop sučelje, krpanje sigurnosne rupe je popravljeno tako da više nije otvoren port 22 već su ga digli na 44 (jako inovativno), Android for mobile je CyanogenMod10 s drugim launcherom i temom (jako inovativno, baš je onak drugačiji nego Android) a Mir za rad zahtjeva XOrg i Waylandove libove (prava inovacija i odličan rad).”

“Mogu razumjeti potrebu da neke stvari imaju pod kontrolom i da ne ovise o hirovima sa strane, dok god rezultati tih njihovih pothvata budu slobodni i otvoreni. U suprotnom, bilo bi pozitivno da propadnu, ali ne želim im propast samo zato što imaju neke svoje ideje koje se ne sviđaju zajednici.”

“Čak i kad bi postali novi Apple ne vidim kako bi to utjecalo na mene. Možda i bi, ali ja to jednostavno ne vidim. Mogu zamišljati nekakve isključive ugovore s recimo Valveom, Nvidiom i sl. od kojih bi samo Ubuntu imao koristi. Međutim, sumnjam da će išta od toga uroditi plodom. Koliko vidim nemaju dovoljno snage i resursa. Najavili su velike projekte, ali to je, slažem se, prevelik zalogaj za njih. Od Mira, nadalje. Vidjet ćemo jer još je sve skupa samo priča.”

“Vjerojatnost da će ovo utjecati iole bitnije na distre poput Debiana ili Slackwarea su marginalne u najboljem slučaju.”

Kao što vidite ovo je tekst objavljen u rubrici “Moj pogled“, stoga ne odražava mišljenje LZS portala već isključivo potpisnika ovih redova. Pošto se u prošlosti kod ovakvih tema često znao pojaviti tzv. “flame war” u komentarima, molim vas da se suzdržite od istog – svi uvredljivi komentari će biti uklonjeni. Poštujte pravo na slobodu izražavanja mišljenja drugih, te budite uljudni u iznošenju vlastitih stajališta. Ako želite da objavimo i vaš pogled, slobodno nam pošaljite tekst.

Mobile Raptorov bloger, Robin Lim, kaže korisnicima – slobodno zaboravite, to se neće dogoditi.

I zaista, Robin je u pravu. To se neće dogoditi i korisnici mogu slobodno zaboraviti na tu ideju.

Neki će reći kako je, da bi se standardizacija dogodila, potrebno izbaciti riječ Linux te distribucije nazivati samo vlastitim imenima, primjerice RedHat, Debian, Fedora, Maegia, OpenSuse i kako se već sve ne zovu.

No, takva nomenklatura dovela bi samo do većega zbunjivanja i definitivnog udaljavanja od standardizacije. Neki su već pokušali zanijekati Linux u imenu, a ako vas zanima zašto, tada vam preporučujem kolumnu Dietricha Schmitza, Linux advocates: http://www.linuxadvocates.com/2013/04/the-linux-inside-stigma.html.

Naime, stvar je u marketingu i profiliranju korisnika te ciljanju na korisnike s najvećom platežnom moći koji su ujedno tehnički neosviješteni; odnosno u tome da istim tim korisnicima tehničke specifikacije ne znače ništa osim slova i brojki na naljepnici, da nisu geekovi i da nisu tehnofili a opet da mogu izdvojiti bez problema 500 ili više dolara za ljepuškast uređaj. Takav je pristup tržištu istestirao, primijenio i usavršio Apple. Što i nije loš pristup s ciljanjem isključivo određenoga dijela tržišta, no ni on ne dovodi do standardizacije. Također, mnoštvo predlaže da treba ostaviti samo jednu distribuciju na životu i samo nju razvijati. Ovakav bi pristup bio pravo samoubojstvo i uništavanje prava i slobode korisnika. Tada to više nije slobodan i otvoren softver.

Realno gledano, možemo reći da svaka zajednica, u jednoj ili više razina, ima barem jednu bolnu točku koja kad se dotakne dovodi do krvarenja. Zajednica okupljena oko Linuxa po tom pitanju nije nikakva iznimka. Dapače, upravo zbog mnoštva distribucija ima više točaka gdje svatko vuče vodu na svoj mlin (barem se tako čini) i svaka je vođena nekom vrstom diktatora odnosno geeka na egotripu. I cijela zajednica funkcionira tako već više 20 godina.

To je također jedan od razloga nemogućnosti standardizacije. Opće je prihvaćeno mišljenje da je Linux operacijski sustav. Međutim, to je pogrešno. Linux je jedan i on je kernel. Termin Linux odnosi se na kernel, dok je operacijski sustav temeljen na Linux kernelu – distribucija. Osnovni dijelovi Linuxa jesu:

• kernel
• GNU-ovi paketi
• grafičko sučelje
• korisničke aplikacije

Svaka od ove četiri grane ima svoju specifičnu zadaću u sustavu.

Dakle, svaka je od distribucija operacijski sustav za sebe kojima je u principu zajednički samo kernel na kojem su temeljeni te poneki alati. Kao takve bi ih i korisnici trebali doživjeti i doživljavati. Svaki od ovih operacijskih sustava ulazi u tržišnu utrku za sebe, a nemaju svi ni istu namjeru i istu ciljanu publiku. Neki ciljaju upravo istu onu publiku koju već više 20 godina drži Apple, dok drugi ciljaju na poslovne korisnike, treći na poslužitelje. Četvrti na radne stanice, peti na uređaje posebne namjere… Nametanje standarda u ovakvim uvjetima ne može proći jednostavno iz razloga jer ovo sve nije jedan operacijski sustav, nego stotine njih koji imaju samo zajednički kernel i pokoji alat. Standardizacija bi u ovim okolnostima također oduzela slobodu. Nestala bi sloboda izbora i sloboda upotrebe.

U ovom kaosu vlada savršen red

Dakle, gledajte na Linux distribucije kao na ono što i jesu – kao na operacijske sustave. Standardizacija tu nema smisla. To je jednako kao i standardizacija između Unixa, Windowsa, OS-X-a, Arosa, QNX-a, Linuxa, BSD-a i Hurda. Tada svaka od tih platformi gubi svoj smisao i zapravo postaje nepotrebnom. Svaka od njih ima svoje određeno ciljano tržište na kojem upravo ona dominira. Činjenica: ne postoji superioran operacijski sustav. Svaki je superioran upravo u svom ekosustavu.

Tako je i kod operacijskih sustava temeljenih na Linuxu. Ne postoji superiorna distribucija i ne postoji loša distribucija. Svaka obavlja upravo najbolji posao u području za koje je rađena. Sve ostalo jest fanbojizam koji je ujedno i jedna od bolnih točaka zbog kojih se i krv prolijeva. No opet, upravo radi principa slobodnoga softvera i otvorenoga koda standardizacija postoji. Kôd rađen na jednoj distribuciji možete bez problema pokrenuti i na drugim distribucijama, tj. nije strogo vezan isključivo za jednu distribuciju.

Nadalje, neki priželjkuju standardizaciju korisničkog sučelja, odnosno okruženja i upravitelja prozora. S obzirom na to da korisničko sučelje možemo podijeliti na dva osnovna dijela – grafičko i znakovno, a grafičko je upravo ono vidljivo kod kojeg i dolazi do zavrzlama, to bi također uništilo slobodu odabira i upotrebe. Pogledajte, primjerice, operacijske sustave koje nazivamo Windowsima. Svi izgledaju identično i jednolično, a korisnici baš i nemaju neku veliku slobodu izbora, bilo da se radi o načinu rada desktopa, izmjeni izgleda, ili onog bitnog – kako će se njihovo računalo ponašati. Upravo ta sloboda i ta ogromna mogućnost odabira je i prednost svih otvorenih i slobodnih sustava, pa zašto ju onda ukidati? Princip - one to rule them all – jest loš. Ipak ovo nije Tolkienova knjiga Gospodar prstenova i nije priča o malenom Hobitu koji odlazi na putovanje popraćeno svom silom likova iz svijeta fantazije.

Danas imamo završen Linux sa širokom lepezom divnoga slobodnog i otvorenog softvera.

Imamo široku lepezu odabira. Svatko može naći baš ono što njemu treba i što zadovoljava njegove potrebe. Nebitno je li u pitanju nerd, geek, tehnofetišist, tehnofil ili pak krajnji korisnik. Za svakoga postoji odabir i svatko ima svoje mjesto, a najvažnije, svi su dobro došli i svi su ravnopravni. Toliko brige pa i ljubavi, toliko odabira i mogućnosti. U ovom ekosustavu sloboda je trijumfirala nad zatvorenošću i kontrolom. Sloboda koja je upravo i ključan pokretač iza svega.

Ta sloboda svima nam je dana.

Sloboda pokretanja programa u bilo koju svrhu.

Ograničavanje pokretanja slobodnoga softvera vremenski (“probna verzija traje 30 dana”, “licencija istječe 1. siječnja 2004.”), ograničavanje svrhe pokretanja (“dopušteno korištenje u nekomercijalne svrhe”, “zabranjeno rabiti u svrhu testiranja i usporedbe”) ili zemljopisno ograničavanje (“ovaj program nije dopušteno upotrebljavati u zemlji X”) čine program neslobodnim.

Sloboda proučavanja načina na koji program radi i njegova prilagođivanja svojim potrebama.

Ograničavanje uvida ili promjena programa zakonom ili praktično, poput obvezatne kupnje posebne licencije, potpisivanja ugovora o tajnosti ili – za programske jezike koji imaju više oblika ili načina prikaza – zabrane pristupa preferiranom načinu razumijevanja i uređivanja programa (izvornomu kodu), također čine program vlasničkim (“proprietary”, tj. neslobodnim). Bez slobode mijenjanja programa, ljudi su prepušteni na milost i nemilost jednog isporučitelja.

Sloboda redistribucije kopija kako bi se pomoglo bližnjemu

Softver može biti kopiran/distribuiran praktično besplatno. Ako vam nije dopušteno program dati osobi u potrebi, to čini program neslobodnim. Sam čin možete naplaćivati ako tako odlučite.

Sloboda poboljšavanja programa i objavljivanja vaših poboljšanja javnosti u korist cijele zajednice

Nisu svi jednako dobri programeri na svim poljima. Neki ljudi uopće ne znaju programirati. Ova sloboda dopušta onima koji nemaju vremena ili vještine potrebne za rješavanje nekog problema da neizravno iskoriste slobodu mijenjanja softvera. Ovo se može činiti i uz plaćanje.

Standardizacija bi narušila te slobode, a broj bi instalacija pao. No onda bi se ponovno dogodila čarolija otvorenoga koda. Forkovi bi se nanovo počeli rađati i preuzimati primat na tržištu izguravši standardizirane operacijske sustave sa scene.

Također, jedna od pritužbi koja uvijek vuče na standardizaciju je i jedinstvena vrsta paketa i jedinstven paketni upravitelj. Paketiranje je način na koji određena zajednica distribuira kôd te ga tako daje široj masi korisnika na upotrebu. Paketni upravitelj je glavna karika i odlika svake distribucije kroz koju se vidi pristup softveru i filozofija određene zajednice. Možda vam se ne sviđa jedna filozofija i pristup, no to ne znači da vam se neće svi dopasti. A opet, kako cijelo vrijeme govorimo o zajednicama koje su djelić jedne velike zajednice okupljene oko slobodnog i otvorenoga koda, tada vidimo da standardizirana vrsta paketa postoji. To je upravo sam kôd, kôd koji nam je dan na upotrebu, kôd koji možemo prilagoditi sebi i svojim potrebama, kôd kroz koji su nam u ruke dane i sve četiri slobode. Također postoji i standardizirani paketni upravitelj. To je instalator i deinstalator softvera. Ostalo su samo finese i načini na koje određene zajednice distribuiraju softver prema korisnicima kroz svoju filozofiju.

Sada kad je sam Linux na putu prema vrhuncu i dominaciji, u trenutku kad sve veći broj korisnika ima priliku okusiti čari slobode, ne smijemo si priuštiti da Linux desktop postane jednako zatvoreno desktop kao Windows ili Mac. Nebitno je tko koju distribuciju koristi, jer svatko od nas je individua za sebe, nemamo svi iste potrebe, ne obavljamo svi iste poslove i nemamo svi istu životnu filozofiju. Bitno je da svi koristimo slobodan i otvoren softver i da se držimo četiriju osnovnih sloboda danih nam u ruke upravo tim slobodnim i otvorenim softverom. Stoga, nemojte trošiti energiju i prolijevati krv na temi koja je distribucija bolja, koji je glazbeni izvođač bolji, koje je sučelje bolje. Jednako kao što je i standardizacija u ovome ekosustavu nemoguća, tako je i odgovor na ova pitanja nemoguć.

Linux desktop je kaos, no to je prividan kaos. U Linux desktopu zapravo vlada savršen sklad i zen.

Kaos je na tržištu koje je zasićeno i kaos je u korisnicima koji zapravo ne znaju što žele i koje su njihove potrebe. Uzmimo kao primjer bilo koju distribuciju s bilo kojim sučeljem. Vrijeme učenja traje od par minuta do par sati. No, činjenica je da sve radi. Linux kao platforma podržava najveći raspon hardvera. Nema platforme koja podržava veći raspon nego Linux. A opet, dovoljno je jednostavan da se i krajnji korisnik njime može koristiti; toliko stabilan i siguran da može upogoniti svaku radnu stanicu i svaki poslužitelj, ali opet dovoljno geeky da svaki geek nađe svoje zadovoljstvo u njemu. A sve to se postiglo upravo ignoriranjem standardizacije i otvaranjem.

Zbunjeni ostaju zbunjeni, radoznali postaju navikli, a inkvizitori postaju propovjednici. To nije kaos. To je način na koji funkcionira FLOSS. Dakle, ako želimo nešto standardizirati i mijenjati, onda to nije Linux već tržište, odnosno korisnici – mi sami. Mi kao korisnici moramo se promijeniti i postati svjesniji sebe samih i svojih potreba, odnosno odmaknuti se od marketinga. Promjene koje tražimo u nama su samima.

Napomena: Članak nije namijenjen naprednijim korisnicima, nego samo i isključivo onima koji se teško snalaze i na običnom mobitelu (kao ja do jučer).

Gledajući kako klinci tipkaju kojekuda i kojom lakoćom komuniciraju svim mogućim komunikacijskim kanalima, već dugo želim isprobati pod prstima taj mali ekran na dodir. Ovih mi se dana dana želja ostvarila. U posljednje se vrijeme u mene kazaljke na satu vrte naopako.

Obično roditelji daruju svoju djecu igračkama, slatkišima pa i mobitelima. Ja sam svoj prvi pametni telefon dobio od svoga sina jer je on sebi nabavio novi. Već nekoliko dana ne odvajam se od njega. Prsti su mi se zalijepili za ekran, a oči ne vide dalje od virtualne tipkovnice. Da, uspijevam nekako tipkati ovim mojim nezgrapnim prstima. Učio sam pisati sa svih 10 prstiju bez gledanja ali ovdje to ne igra. Ovdje se radi samo s dva debela palca. I priznajem, prvih nekoliko sati nisam znao da postoji automatska rotacija pa sam se mučio na onoj maloj (okomitoj) tipkovnici. Sada je puno lakše.

O tehničkim detaljima ne znam puno, ali znam da je ovaj multifunkcionalni uređaj koristan i moćniji nego što sam mislio. Naime, znate da pametni telefon – osim skuhati ručak – može mnogo toga. Međutim, varate se. Pokazat ću vam da se i to može. Iako ne znam ni jedno slovo ni jednoga programskog jezika, napisao sam skriptu koja odrađuje upravo to.

Skinuo sam recept za kekse sa zobenim pahuljicama i čokoladom iz jedne kuharice na internetu, poslao na sve adrese ženskoga dijela domaćinstva i poslije ručka su me na stolu dočekali fini keksi. Skripta je primjenjiva i na druga jela i na još mnogo toga. Zaključujem da je moj uređaj doista pametan, a razvijatelji nisu ni svjesni svoje uspješnosti. Svaka im čast.

Šalu na stranu, prva stvar koju sam napravio jest screenshot. Naučio sam to davne 2011. kada sam počeo koristiti Linux. Odmah je osvanula slika na društvenim mrežama kako bih ponosno objavio da sam i ja postao jedan od mnogobrojnih.

Prođimo malo kroz aplikacije (u prijevodu, one ikone na zaslonu):

Ima ih, po mojoj slobodnoj procjeni, oko milijun. Preuzimaju se slično kao iz centra za upravljanje softverom te brzo i jednostavno se instaliraju. Onih besplatnih ima više nego dovoljno, a ima i onih koje možete kupiti za par dolara, ali ja se njima nisam bavio. Navest ću samo neke koje upotrebljavam jer je nemoguće sve nabrojiti.

• Fotić – imam dvije kamere tako da mogu slikati i sam sebe, ali neću ovaj put. Sada se gledamo na Skypeu licem u lice, a ne u pod kao neki koji imaju samo jednu kameru. Slike su zadovoljavajuće dobre, iako ne znam koliko megapixela ima kamera. I još nešto: sve što fotografiram, prvim se povezivanjem na mrežu uploada gore negdje u oblake, vidljivo samo meni.

• Radio – bolje od radio traya ili kada niste blizu svog računala. Naročito mi se sviđa izgled, a nije ni kvaliteta reprodukcije loša. Slušalice na uši i uživajte.

• Viber – prva stvar koju sam instalirao po uputama mojih klinaca i sada – ako smo online – telefoniramo za 0 kn. Kod kuće je dostupan Wi-Fi, a vani također često nailazimo na mjesta gdje se možemo spojiti bežično. Tu su i poruke. Već testirano i radi. Čim se registrirate, svi vaši kontakti koji vas imaju u imeniku, dobivaju automatsku poruku da ste se priključili.

• Skype – video razgovori uživo, ovdje mi čak izgledaju i ugodnije samo ako izaberete zgodnoga sugovornika. Nemojte me sada zvati jer nisam online, a vidite da imam posla.

• Mobitel+SMS – sve isto kao i lani na staroj cigli samo, oku ugodnije. Tipke velike, kontakti sa slikom, e-adrese… Dobra je stvar “hands free” za razgovore u vožnji.

• GPS – provjereno radi na relaciji Zagreb – Sisak, a vjerujem i šire. Zna biti prekida u satelitskom signalu ili u određivanju lokacije, ali za običnoga vozača idealna stvar i mnogo kvalitetnije od autokarte na papiru preko cijeloga vjetrobrana. Nisam još letio, ali vjerujem da radi kako na zemlji tako i na nebu.

• Internet – sve društvene mreže prepoznate, svi računi u punoj funkciji. Loša stvar kod GPS lokatora jest ta da poslodavac nikako ne bi smio imati uvid u trenutačnu lokaciju. Jednako je i s društvenim mrežama. Izbjegavajte to dok ste na poslu. Moj savjet je da “radite” offline.

• QR-Droid – još jedna korisna aplikacija. Skeniram i dekodiram sve te čudne znakove koje srećem sve češće svuda.

Važno! Prije svake upotrebe obavezno isključiti mogućnost povezivanja na vanjsku mrežu kako ne bi došlo do neželjenih posljedica po zdravlje vašeg novčanika. Za sada se povezujem samo na kućnu Wi-Fi mrežu. Postoji i mogućnost provjere potrošnje kod svih davatelja usluga. Obavezno u početku korištenja potražiti na stranicama svog operatera ispis potrošnje.

Eto, brzo sam zavolio tu korisnu igračku. Danas je mobitel normalna stvar, ali pametni telefon još je bolje rješenje. Cijena – prava sitnica. Ako razvučete na 24 mjeseca, ispada stvarno zanemariv iznos. Mnogo veće cifre izdvajamo za gluplje stvari. Svojim vršnjacima savjetujem da bez straha krenu u istraživanje novih tehnologija i poigraju se, jer možda se tako vratimo u ovo divno društvo vršnjaka naše djece.

Ime pacijenta: Asus A9Rp
Godina rođenja: 2005.
Dijagnoza: Demencija

Nakon duge i teške bolesti izazvane korištenjem OS-a poznatog imena, moj dragi Asus A9Rp doživio je kliničku smrt. Unatoč naporima liječnika, nismo uspjeli vratiti vitalne funkcije i ostao je ležati na aparatima. Pokušavao sam primijeniti i razne metode alternativne medicine, savjetovao se s raznim samoukim iscjeliteljima i travarima, ali bez uspjeha. Moj dobri stari laptop nema samo materijalnu vrijednost, već smo vezani za njega iz sentimentalnih razloga.

15,4″ monitor starog formata 4:3 daje mu poseban štih starog šarmera. Kompaktan je i težak, za razliku od ovih novih razmaženih osjetljivih derišta kojima svaka prehlada uzrokuje upalu pluća. Procesor radi, cirkulacija i tlak u redu, temperature nema ali nikako na noge stati. I kad mu pomognem ustati on se jedva vuče i brzo se umara.

Nalazim donora organa i dodajem 512 MB RAM-a u prazan utor (ukupno 1 GB). Usput, za vrijeme trajanja transplantacije, čistim hladnjak i mijenjam termo-pastu na procesoru jer se stara pretvorila u prašinu. Slijedi šivanje, skidanje s aparata i čekamo buđenje pacijenta. Nadamo se dobrom ishodu jer svi parametri i tehničke karakteristike govore da bi to sada ponovno trebao biti mladić u najboljoj formi za obavljanje svakodnevnih zadataka.

I evo, anestezija je prestala djelovati. Probudio se. Brz je k’o vrag! Čak je i DVD proradio (očistio sam alkoholom lasersko “oko”). Sad se samo trebam spojiti na mrežu i instalirati OS. Međutim, ništa od spajanja. ;-( Uz jednu jutarnju kavu (dobro, možda malo više vremena) postoperativno i to rješavam.

Vadim nakratko onu malu i veliku bateriju, postavke BIOS-a vraćam na početne, normalno instaliram Xubuntu, povežem se na mrežu, radim update i ponovo pokrećem “starca” iz 2005. Prepoznaje “gigu” RAM-a i bežičnu mrežu te slijedi fino podešavanje. To je ono što znam da sam napravio. Ono što ne znam je upisivanje raznih komandi u terminal po savjetima s foruma, što je vjerojatno također utjecalo na rješenje.

Eto, sad imam još jedan laptop u punoj funkciji.

Sa spajanjem je bilo malo problema, ali nakon mnogobrojnih disribucija jedna ipak prepoznaje moj USB wireless adapter i spaja se bežično. Prvo sam probao sa Xubuntuom 12.10 jer je to moja omiljena distra. Zatim su se u live modu zavrtjele (što sa USB-a, što sa CD-a) redom: Mint 14, CrunchBang, Fedora, čak sam pokušavao instalirati Debian, WattOS, OpenSuse i još neke. Na kraju pada mi na pamet da se vratim na Xubuntu 12.04 LTS i evo ga! To je to! Spaja se od prve.

Prije nešto više od godinu dana, kada sam kupovao ovaj svoj laptop, “stručnjaci” su mi savjetovali da ne kupujem manje od 4 GB RAM-a jer je sve to smeće. Ipak, kupio sam Acera Aspire 5250 sa “samo” 2 GB RAM-a i nisam pogriješio. Sada im poručujem da i ova jedna “giga” vrti sve filmove na YouTubeu, uredno gubi vrijeme na Facebooku, crta u Gimpu, piše u LibreOffice Writeru, vozi SuperTuxKart i radi još puno toga. Naredba “htop” je živi dokaz svega ovoga.

P.S. Vidim sad da sam trebao na početku dodijeliti swapu barem 2GB. I naprednijim početnicima se događa da se prepuste automatskoj instalaciji Linuxa. 

Iako se u zadnje vrijeme većina hardvera u konačnici može upogoniti pod GNU/Linuxom, za početnike je to nerijetko traumatično iskustvo koje ih može i odbiti od novog operacijskog sustava makar sam GNU/Linux podržava više uređaja, arhitektura i proizvođača od bilo kojeg drugog modernog operacijskog sustava. Proizvođač je u pravilu problem jer ne podržava i ne izrađuje driver za GNU/Linux.

Pišem ovaj vodič da bi lakše preduhitrili tu gnjavažu i pri kupovini hardvera odabrali onaj koji će dobro raditi pod GNU/Linuxom ili kako se kolokvijalno kaže “out-of-box“.

Stolna računala imaju veliku prednost – ako neka komponenta nije podržana može se zamijeniti za onu koja jest, no kod laptopa takvog izbora nemamo stoga je istraživanje prije kupnje nužno kako bi se izbjegli sati i sati rudarenja u tom mrskom terminalu s ciljem oživljavanja problematične komponente.

Hardver pod GNU/Linuxom iz te perspektive možemo ugrubo podijeliti na tri kategorije:

a) radi pod GNU/Linuxom sa cjelovitim slobodnim driverima i firmwareom,

b) radi pod GNU/Linuxom ali zahtijeva ili vlasnički firmware i/ili vlasničke drivere,

c) uopće nema načina da dobro proradi pod GNU/Linuxom jer slobodni driveri ne postoje ili podržavaju samo neke funkcije, a proizvođač nije izdao ni vlasničke drivere.

Očito je prva kategorija najpoželjnija jer će hardver raditi “out-of-box” na svim distribucijama koje dolaze sa uobičajenim kernelom. Druga kategorija znači jedno od sljedećeg:

•  hardver će odmah raditi samo pod distribucijama koje dolaze sa vlasničkim firmwareom i/ili driverima (npr. Ubuntu),

•  trebat će skinuti dodatne pakete iz repozitorija kako bi hardver proradio (za distribucije koje takve pakete u svojim repozitorijima imaju),

•  trebat će kompajlirati module za kernel (drivere) i/ili ručno presnimavati firmware datoteke iz vlasničkog drivera.

Vjerujem da treća kategorija (c) ne treba posebno objašnjenje

No da već jednom, nakon ovog općenitog uvoda, i navedem o kojim se komponentama radi.

Procesor, chipset, RAM, diskovi…

Procesor, bilo AMD bilo Intel, sigurno su dobro podržani i njih ne treba provjeravati. Isto vrijedi za chipsete, diskove, memorije i drugu standardnu peripetiju (tipkovnicu, USB kontrolore, mrežna (LAN) kartica, optički uređaj i sl.). Iznenađenje može doći samo kod nekog ultra-novog hardvera za koji još nije dovršena podrška u kernelu makar je to malo vjerojatno jer mnogi proizvođači tih komponenata uvrštavaju drivere u kernel i prije nego je proizvod lansiran na tržište.

Sa zvučnim karticama na laptopima već dugo nema većih problema pod GNU/Linuxom.

Stoga, ako nešto u ovom segmentu ne radi – treba probati s novijim kernelom.

Grafička kartica

Grafička kartica najbitnija je komponenta za rad računala kod koje moramo biti osobito pažljivi jer podrška glavnih proizvođača (AMD i NVIDIA) nije baš zadovoljavajuća. Grafičke kartice izvor su i najvećih problema za većinu korisnika GNU/Linuxa na prijenosnicima.

Najsigurniji odabir je Intel i to integrirana grafička koja dolazi uz Core platformu (HD2000-HD4000) jer postoje samo slobodni i kvalitetni driveri koje razvija Intel. Nažalost, ovo automatski isključuje AMD kod izbora procesora i time barem polovicu jeftinijih laptopa. Treba obraditi pozornost na jednu iznimku, a to su integrirane Intelove grafičke kod procesora nižeg cjenovnog ranga (Atom, Pentium) koji mogu doći i s rebrandiranim grafičkim čipom PowerVR koji su trenutno jako loše podržani i treba ih izbjegavati. Iako se situacija u njihovom slučaju popravlja iz dana u dan, još uvijek ne podržavaju ni kompozitni desktop (tzv. 3D efekte). Postoje i glasine da će Intel odbaciti u svojim budućim proizvodima u potpunosti PowerVR.

Naravno, mnogi neće biti zadovoljni performansama Intelovih rješenja pa im se nudi izbor između AMD-a i NVIDIA-e. I AMD i NVIDIA imaju slobodne drivere koji se brzo razvijaju (AMD tu ima dobru prednost jer je otvorio specifikacije za svoje čipove), ali ni po performansama niti po čuvanju energije (trenutno?) ne pariraju onim vlasničkim. Međutim vlasnički, osim što se moraju posebno instalirati, donose svoj set problema – rade samo s aktualnim kernelom/Xorg-om (tu NVIDIA ima veću toleranciju nego AMD koji je već ukinuo podršku za čipove starije od 2-3 godine), loše podržavaju neke napredne mogućnosti kernela (npr. KMS) što dovodi do nestabilnosti u radu, neki su loše kvalitete (fglrx), nefleksibilni su i sl. Postoje i ekstremni slučajevi kao kod platforme NVIDIA Optimus koja je naprosto užasno podržana (o čemu je imao i što reći Linus). Uz dosta muke moguće je Optimus osposobiti uz projekt Bumblebee, ali kombinacija vlasničkih drivera i UEFI-ja mnogima stvara i dodatne probleme povrh svega.

Bez dobrih i cjelovitih drivera za grafičku karticu često ne radi ni funkcija “sleep”, odnonos “suspend to RAM” što daje još veću težinu kod odabira grafičke kartice jer to je značajka koja je bitna u svakodnevnom radu.

Wireless kartica

Wireless je kartica sastavni i bitni dio svakog laptopa stoga tu valja obratiti posebnu pozornost, a problem je što u specifikacijama često ne piše o kojem se čipu radi iako postoji samo par proizvođača na tom tržištu.

Najpoželjnije i srećom vrlo popularne kartice su Atheros koje rade bez problema na svim distribucijama (i onim slobodnim jer ne zahtijevaju vlasnički firmware). Uz bok Atherosu idu Ralink i Realtek iako ih manje viđamo na laptopima. Intel nažalost ne slijedi svoju dobru praksu podrške za GNU/Linux pa je za njegove wireless čipove potrebno instalirati i pripadajući vlasnički firmware koji može, a i ne mora dolaziti s distribucijom. Npr. Debian (free) ili Trisquel ne dolaze s vlasničkim firmwareom, dok Ubuntu, openSUSE i Fedora dolaze. Za neke modele firmware je bugovit što dovodi do pucanja veze ili slabog signala (tipa Intel 4965AGN) i to je nemoguće popraviti jer smo u potpunosti u milosti i nemilosti Intela. Dobro je stoga, ako je Intelov wireless jedini izbor, provjeriti konkretan model na internetu. Ako je problematičan trebalo bi odustati od kupnje ili živjeti s nestabilnim wirelessom koji puca pri intenzivnijem prometovanju ili ne podržava sve vrste enkripcija.

Broadcom je posebna priča. Donedavno nisu imali nikakvu službenu podršku za GNU/Linux, no od nedavno je imaju iako samo za neke modele. U praksi se instalacija Broadcomove kartice svodi na ekstrakciju firmwarea iz drivera za Windows (s alatom b43-fwcutter) dok slobodni driveri automatski odrade ostatak posla. Prije se koristio i ndiswrapper za pokretanje Windows drivera – srećom to je već iza nas. Moje dosadašnje iskustvo kaže da Broadcom za sad treba, ako je ikako moguće izbjegavati.

Postoji i opcija zamjene wireless kartice u kojoj se postojeća izvadi i zamijeni novom koja se može naručiti preko interneta za stotinjak kuna. Kod nekih je laptopa to nemoguće (npr. ThinkPad) jer BIOS provjerava potpis svake komponente pa ju je moguće zamijeniti jedino identičnom komponentom (iako se i to može “premostiti”).

Touchpad, web kamere, čitači memorijskih kartica i Bluetooth

Touchpad u pravilu radi jer ih proizvodi samo par proizvođača za sve laptope, a u većini slučajeva to je Synaptics koji je vrlo dobro podržan. Za druge preporučljivo je malo istražiti jer se zna dogoditi da ne radi multitouch ili je osjetljivost loša.

Sve novije web kamere rade u 99% slučajeva tako da s njima ne treba voditi posebnu brigu.

Čitači memorijskih kartica lutrija su – mogu raditi “out-of-box”, mogu raditi samo za neke kartice (najčešće SD) ili mogu uopće ne raditi jer nema nikakvog drivera za njih. Ista je situacija s Bluetoothom koji u pravilu rade s vlasničkim firmwareom stoga na nekim distribucijama neće raditi “out-of-box”.

Drugo…

Dodatne tipke na tipkovnici, pozadinsko osvjetljenje tipkovnice, mijenjanje osvjetljenja ekrana, prepoznavanje stanja baterije, LED-ice i sl. spadaju u domenu BIOS-a, točnije ACPI-ja. To ovisi isključivo o proizvođaču samog laptopa i nemoguće je bilo što kategorički napisati u tom segmentu već je potrebno istražiti sam laptop prije kupnje. Ipak, iz svog iskustva mogu reći da dodatne tipke u pravilu rade osim onih za mijenjanje osvjetljenja ekrana. Pozadinsko osvjetljenje može se opsosobiti jer ih je proizvođač uglavnom standardizirao pa ako radi na jednom modelu radi na svima. Sve drugo nabrojano također u pravilu radi, iako se može dogoditi da GNU/Linux jednostavno radi nestabilno (“kernel panic”) što bi zahtijevalo “noacpi” parametar pri podizanju sustava što je u slučaju laptopa blaga katastrofa stoga obavezno provjeriti taj dio prije kupnje!

Uz to, postoji još jedan detalj vezan uz BIOS, odnosno novi UEFI, a to je Secure Boot. U pravilu se može onemogućiti, no nije na odmet provjeriti u uputstvima za laptop koja se mogu skinuti sa stranica proizvođača. Važno: Secure Boot ne može se isključiti na ARM laptopima koji dolaze s Windowsima! Primjer Lenovo Yoga koji dolaze s platformom NVIDIA Tegra 3.

Laptop dolazi s predinstaliranim neželjenim sustavom

Nažalost, većina laptopa na tržištu dolazi s predinstaliranim Windowsima što poskupljuje cijenu za parstotinjak kuna, a korinik koji to ne želi ima uvelike sužen izbor zbog MS-ove monopolske pozicije. Osim izbora laptopa koji ne dolazi s predinstaliranim Windowsima, postoji formalno i jedna pravna mogućnost koju nitko u Hrvatskoj (po mojim saznanjima) nije uspio ostvariti.

U Microsoftovom licencnom ugovoru (tzv. EULA) koji se pojavljuje prilikom prvog paljenja računala postoji mogućnost povrata sredstava. Da citiram EULA-u iz Windowsa 8 (OEM):

“Ako ne prihvatite ove uvjete i ne pridržavate ih se, nećete moći koristitisoftver ili značajke. Umjesto toga, možete se obratiti proizvođaču ili strani koja je instalirala softver da biste saznali kakva su njihova pravila glede povrata i vratite im softver ili računalo u zamjenu za uplaće ni iznos sukladnotim pravilima. Morate se pridržavati tih pravila koja za povrat uplaćenog iznosamogu od vas tražiti da vratite softver s cijelim računalom na kojemu je softverinstaliran.”

Vani postoje pozitivna iskustva što se ovoga povrata tiče i Europska unija propisuje takvo pravo u svojim direktivama. Pokušao sam sličnu stvar napraviti u Hrvatskoj, no (za sad) bezuspješno: Microsoft Hrvatska odgovorio mi je da oni s time nemaju veze i da se obratim proizvođaču. Slično mi je odgovorio i distibuter tog proizvođača za Hrvatsku. Upit proizvođaču mi je odbijen ili ignroriran (piše samo da je moj “issue” zatvoren što god to značilo – valjda WONTFIX bez ikakvog drugog objašnjenja što sam ja naravno ocijenio kao “poor” odgovor).

Uglavnom, trebalo bi više kupaca slati ovakve upite pa možda i ostvarimo ovo pravo, ako ne sad, onda barem nakon ulaska u EU.

Korisne stranice koje mogu pomoći pri istraživanju

Stranice koje mogu pomoći u istraživanju:

• ThinkWiki za ThinkPad laptope – izvrsan wiki sa svim mogućim informacijama
• Linux laptop wiki – također odličan wiki ali za sve proizvođače
• H-node - FSF-ova baza hardvera koji radi isključivo sa slobodnim driverima (ako je tu napisano da hardver radi, onda sigurno radi na svim distribucijama)
• HOW – naša stranica na kojoj vodimo (mali) popis hardvera koji smo isprobali s GNU/Linuxom
• Wireless kartice na Linuxu

Od drugih stranica, neizostavne su wiki stranice samih distribucija (Arch, Ubuntu, Gentoo itd.)

Ako za traženi laptop ne piše kako pojedina komponenta radi pod njime, lakše je naći ispis naredbi lspci, lsusb i sl. za taj laptop što otkriva koje točno komponente sadrži te ih onda valja pojedinačno istražiti.

Zaključak

Iznio sam kratki pregled na što treba paziti kad se kupuje laptop, ali da to sad sumiram u kratki hodogram:

0. Izbjegavam ARM laptope koji dolaze s predinstaliranim Windows RT.

1. Trebam li snažniju grafičku karticu na budućem laptopu?
1.1. Ne, odabirem Intelovu platformu izbjegavajući pri tome PowerVR čip.
1.2. Da. Želim li bolju podršku na slobodnim driverima?
1.2.1. Da, izabirem AMD/ATI i tada imam mogućnost izbora i laptopa s AMD-ovim procesorima.
1.3.1. Ne, izabirem Nvidiju, ali izbjegavam ako ikako mogu njezino Optimus rješenje, barem za sad.

2. Nakon što sam napravio prvu selekciju radim dodatnu selekciju po cjenovnom rangu koji mi je dostupan te po proizvođaču, dijagonali ekrana, kapacitetu baterije, trgovini u kojoj planiram kupiti, kvaliteti izrade, izgledu i drugim objektivnim i subjektivnim parametrima.

3. Iz probranog skupa dalje biram laptop koji ima Atheros (Ralink/Realtek) wireless čip, ako nema Atheros onda Intel, a u konačnici Broadcom (no treba provjeriti i konkretan model u konačnici jer možda za Broadcom postoje slobodni driveri).

4. Nakon wirelessa istražujem sad već par modela i to problematične komponente: kompatibilnost ACPI-ja, touchpad, čitač memorijskih kartica, bluetooth itd. Ako nešto i ne radi “out-of-box” tražim postoji li rješenje da se ručno osposobi.

5. Mogu li pri svemu tome izbjeći Windowse… teško

Nadam se da će vam ovaj vodič pomoći pri odabiru laptopa da izbjegnete neugodna iskustva i bezbrižno koristite distribucije GNU/Linuxa. Sretno!

Rubrika “Iskustva korisnika” posebna po tome što je pišete Vi, dragi posjetitelji. Pošaljite nam Vaše iskustvo s Linuxom, bilo ono pozitivno ili negativno, bilo da ste početnik ili napredni korisnik, putem e-maila ili foruma, i mi ćemo ga objaviti. Svi ste pozvani!

Početkom daleke ili ne tako daleke 2004. godine, čitajući jedan malo ozbiljniji informatički časopis koji se nije bavio igrama i novim hardverom za široke mase, po prvi put u životu susreo sam se s pojmovima Linux, GNU, FSF i FOSS. Temu koju je autor članka obradio te misli i ideje koje je, po mom tadašnjem mišljenju, neobjektivno iznosio, činile su mi se pune utopijskih i čisto subjektivnih opisa autora koji živi u nekom svom svijetu s nekolicinom istomišljenika koji pokušavaju promijeniti nešto što je dobro, uhodano i opće prihvaćeno u svijetu u kojem živimo. Drugim riječima, kome bi “normalnom” (misleći pritom na prosječnog korisnika računala) trebao bilo kakav drugi softver, pa makar on bio i besplatan, ako za njegovo korištenje moraš “zasukati rukave” i pomučit se natjerat ga da radi kad kod kuće i na poslu imamo uobičajen i opće prihvaćen softver koji radi dobro i na koji smo se naviknuli? I tako, kako sam ga pročitao tako sam ga i zaboravio, nastavljajući svoju uobičajenu životnu rutinu što se tiče korištenja računala.

Otrežnjenje i početak uključivanja mozga te izlazak iz Matrixa došao je spletom sretno-nesretnih okolnosti oko tri godine kasnije kada sam, nakon bezrazložnog rušenja “uobičajenog OS-a” na poslu, umalo u sekundi izgubio mjesec dana rada. Kažem umalo jer ipak nisam zbog toga što sam nekih mjesec-dva ranije, opet spletom okolnosti, ne imajući čime ubiti slobodno vrijeme, kupio informatički časopis u kojem se na nekoliko stranica često koristio pojam “Linux” te je uz njega čak došao i CD s tim čudnim operativnim sustavom. Uglavnom, kako su mi do tada neprikosnoveni Windowsi na poslu bili mrtvi i tražili reinstalaciju sustava čime bi u nepovrat otišao moj jednomjesečni rad (zašto nije rađen pravovremeni “backup” je druga priča o kojoj sad nema smisla govoriti), prisiljen nedaćom, krenuo sam u istraživanje po internetu bilo kakvog savjeta ili članka ljudi s sličnim problemom, a kako bih pomogao sam sebi.

U moru pročitanih besmislenih savjeta i više ili manje (ne)upućenih ljudi, koji su ljude s problemom uglavnom upućivali da se treba obratiti tvrtkama koje se bave spašavanjem podataka ili da je potrebno kupiti taj i taj softver za tu namjenu, uočio sam jedan savjet u kojem je netko “nepoznat” jednostavnim rječnikom i s puno strpljenja u detalje objasnio kako s mrtvih Windowsa, uz pomoć Knoppix LiveCD-a, spasiti i na drugi medij prebaciti nedostupne podatke. Idealan savjet u idealno vrijeme! Tu rotacije i gibanja u svemiru dobivaju smisao… pa meni upravo takav CD već dva mjeseca beskorisno stoji u jednoj od ladica! Dvadesetak minuta kasnije, moj jednomjesečni rad je bio pohranjen na drugom PC-u plus backup kopija na USB stiku. Nitko sretniji od mene!

No, bitno je zapravo nešto drugo u upravo ispričanoj priči. Bitan je taj netko “nepoznat” koji je čovjeku u sličnoj nevolji, kad mu se ovaj pokušavao zahvaliti što mu je pomogao, kratko odgovorio u stilu: “Ma sve OK, mi si pomažemo jedni drugima, probaj i ti koristiti Linux”.

Kad se moja sreća zbog spašenih podataka smirila, po glavi mi se počelo vrzmati pitanje “Tko to “mi”?”. Onda se sjetim onog utopijskog članka iz 2004. godine i shvatim da je “to” zapravo “to”… to je ona utopija o kojoj sam čitao prije dvije-tri godine i koja doista može biti stvarna ako čovjek izađe iz okvira u kojima je zatvoren. Utopija više nije bila strana i besmislena već puna dobrih misli u kojoj se baš i nisam mogao najbolje snaći ili joj dati svoj doprinos jer je moje informatičko znanje bilo ograničeno (i sada je), no nastavio sam, ponukan početnim oduševljenjem, dalje tražiti dalje, učiti, misliti.

Tada sam čvrsto odlučio da više neću biti vezan isključivo uz uobičajen OS koji mi više nije bio tako super. Nastavljam istraživati. Jedno vrijeme koristim se Knoppixom i pomalo isprobavam prvi Ubuntuov LTS, verziju 6.06. Negdje u jesen 2007. godine, u kuću “dolazi” PowerMac G4, a onda me, negdje u prvom kvartalu 2009. godine, privlači smeđe-narančasta kombinacija Ubuntua 9.04 s kojim sam, iskreno rečeno, bio oduševljen jer sam napokon našao Linux OS koji mi radi na PC-u bez problema. Iza njega dolazi 10.04 LTS i opet je sve u redu.

Negdje u to vrijeme, polako počinjem primjećivati još jednu stvar koja se od tko zna kad širila među korisnicima računala, no meni je, kao vjerojatno i masi drugih, bila skrivena. Radilo se o sustavnom zatupljivanju ljudi koje sam sve češće uočavao kod kolega s posla, prijatelja ili poznanika koji su prije godinu-dvije znali više od mene, a danas stagniraju ili su čak i nazadovali. Kao jedini mogući razlog mi se nameće činjenica da su ljude sustavno zatupljivali kako bi se danas-sutra što lakše prodao gotov proizvod i ostvarivao profit, bez obzira na cijenu i posljedice, a najgore od svega je što su ljudi to prihvaćali kao nešto normalno i dobro. Nažalost, prihvaćaju i dan danas.

Produkt uočenog je da od svih platformi na kojima sam radio ili ih koristio, jedino Linux i Linux korisnici me nisu pokušali dovesti u zabludu i prodavati mi maglu i dalje zastupajući i živeći onu svoju utopiju s početka priče. Sporadičnih i zlih ljudi s lošim namjerama je bilo i bit će ih i ubuduće, no kod Linuxa sam u startu sam znao da bez osobnog rada i truda, neću doći ni do rezultata,… i on me jedini silio (ne doslovno) i davao mogućnost da idem naprijed.

Zašto sad pišem sve ovo ovdje, a ne na nekom drugom forumu, portalu ili zašto uopće pišem? Pa, jednostavno zato što sam osjetio potrebu podijeliti svoje iskustvo i razmišljanja s vama te vam ukazati kako jedan slučajni susret, nečija nesebičnost i razumijevanje (u ovom slučaju ciljeva FOSS-a, GNU-a, FSF-a i Linuxa) može biti nešto dobro u ovom napaćenom svijetu gdje se polako svi sve više misle samo na sebe, a o drugima samo u negativnom kontekstu, nešto što može pomoći ljudima da progledaju i shvate da ispod šarenih ukrasnih papira mora biti i nešto kvalitetno, a ne proizvod koji traje toliko da sljedeći mjesec moraš ići po novi prazan paket, umotan u još ljepši ukrasni papir.

Vjerujte, nije teško! Treba samo odlučiti i odabrati pilulu, nevažno da li je plava ili crvena… jednostavno zakoračite i napustite Matrix.

Autor: Bertone

Ovo nije recenzija, a još manje tutorial. Nemam pojma zašto uopće pišem takvo nešto. Potaknut vapajem vodećih ljudi LZS-a pokušavam jednostavno doprinijeti mojoj početnoj stranici. Teškom mukom i uz pomoć Google Prevoditelja gotovo svaki dan me ugodno iznenadi neki program, aplikacija, stranica, site, blog, društvena mreža i tako u nedogled.

XBMC je jedan od njih. Meni je on program tjedna.

Kako smo se upoznali? Slučajno, kao i sve velike ljubavi. Na G+ je netko objavio listu “best-free-software-linux”  na kojoj pod “Multimedia” čitam skraćenicu XBMC. Naravno, odmah otvaram UCS (Ubuntu Centar Softvera) i gle, evo ga. Instaliram ga uredno i pokrećem bez problema. Otvara se u full screenu, kao pravi studio, kino dvorana, sučelje me ruši s nogu. Šetnja po izborniku popraćena je ugodnim zvukovima. Svu navigaciju obavljam tipkovnicom (, ^, ˇ, Esc i Enter). Zapanjen krećem dalje u istraživanje. Vidim da se u stvari XBMC prilagođava meni a ne ja njemu, što je znao biti slučaj kod nekih programa.

Vremenska prognoza

Za početak, vremenska prognoza mi govori da vani pada kiša i da mogu slobodno uživati u svom multimedijskom centru (danas to nije tako ali nema veze). Čak je i meni bilo jednostavno podesiti vremensku zonu i dobio sam na ekranu upravo ono što sam ranije pokušavao sa raznim screenletsima, weather indicatorima… Sučelje kakvo bih i sam volio napraviti, kada bih znao. XBMC je odradio to za mene.

Filmovi

Za probu gledam film i sad mi se čini da je još bolji, ali ne zbog filma (koji je stvarno dobar), nego zbog programa pomoću kojeg ga gledam. Gledam sad i jedan crtić, i to kvalitetno. Moram reći da sam iste stvari gledao i u VLC-u i u SMPlayeru, ali ovo me iznenadilo jer nema onih zastajkivanja pri istoj kvaliteti videa. Dakle, definitivno najjači program za gledanje filmova. Ipak, postoji mali tehnički problem. Kod gledanja filma zatamni se ekran, ali mislim da to ima veze sa postavkama mog Xfce-a. Naravno, uvjeren sam da mora postojati rješenje, ali sad nemam vremena time se baviti jer me jako zanima koju ću još mogućnost otkriti u proučavanju mog centra.

Televizija

Uz pomoć forumaša, privatnih poruka i malo postanja dodajem neke streamove, addone, ne znam ni sam što sve ne, i dobivam dugačku listu TV programa. Pomoću njega se mogu gledati i televizijski programi! Ima tu svega, pa čak i nekih TV kanala koji ne bi smjeli biti dostupni ljudima sa slabijim srcem, ali preskačem to i idem dalje. U zraku, naime, postoje razni TV signali, kao i na Internetu. Važno je odabrati poučno i korisno od svega toga, a manji dio neozbiljnog sadržaja jednostavno ignorirati.

Radio

Do sada sam koristio radiotray za slušanje radija. Sad vidim da će radio ostati u trayu kao zlatna rezerva jer koristim XBMC za slušanje radija. Omiljena “Antena Zagreb” već svira. Upravo Bob Marley pjeva moj omiljeni sentiš “No woman no cry”.

Pregledavanje slika

Preglednici fotografija, crteža i mojih GIMP-eksperimenata mi također više nisu potrebni. Jednostavno pregledavam slike sa svog harda, a i šire. Naime, moguće je pretraživati slike na Internetu!

Sistem info

Volite li više raditi u prozorima, postoji i ta mogućnost. System info pokazuje zauzeće procesora i radne memorije, informacije o sustavu, mreži i još neke podatke.

Trenutno XBMC mijenja nekoliko playera i radiotray na mom laptopu. Ne bih ulazio u tehničke detalje, ali kao obični korisnik vidim da se filmovi vrte kvalitetnije nego na VLC-u ili SMPlayeru. Sučelje je ljepše, izgleda svjetski.

Uglavnom, svaka nova opcija koju otkrivam otvara još njih nekoliko i tako se to množi na kvadrat i nema kraja. Veseli me to. Napredniji korisnici će se sigurno snaći još bolje u svemu tome, jer meni program sliči na onaj izbornik kod novijih televizora, osim što je puno, puno bolji.

Kao što rekoh, nije ovo recenzija, samo iznosim svoje viđenje jednog od brojnih programa koji su legli na moj laptop i oduševili me svojim izgledom, mogućnostima prilagodbe i samim korištenjem jer nije potrebno skoro nikakvo predznanje. Znači, dostupni su i upotrebljivi baš svakome i rade na svakom prosječnom stroju.

Čitam dalje o svom programu tjedna i saznajem kako ga može pokretati i ona Pi-ta. Strašna stvar. Spojiti ga na veliko platno u kući i imati moćni multimedijski centar u rukama. Teško bih mogao objasniti nekome svoje oduševljenje ako taj sam ne proba upustiti se u avanturu.

Prednost “velikog platna” je u tome da cijela obitelj zajedno uživa u multimediji, a ne samo ja. Nemam u kući veliki ravni ekran pa za sada nosim laptop po kući i hvalim se ostalim ukućanima. Uspio sam ih zainteresirati, iako su u početku bili skeptični jer se sve temelji na “mom Linuxu”.

Kao pravi hacker, program pokrećem sa Ctrl+X i dalje sve radim tipkovnicom. Dokazujem da sam “najjači” u svojoj kući, a možda i šire. Dobra ideja je imati bežičnu tipkovnicu i tako upravljati svojim multimedijskim centrom iz trosjeda usred dnevnog boravka. Najbolja publika su ukućani i dragi prijatelji u ovo vrijeme blagdana.

Napominjem da ne odgovaram za posljedice izazvane instalacijom XBMC-a!
Moguće nuspojave su ovisnost o filmovima, nesanica i teška zaraza multimedijom.
Prije upotrebe obavezno pročitati upute i savjetovati se na forumu.

Autor:Vlado B.

Kad sam vidio najavu na ubuntu.com stranici prvo što sam pomislio je da će glavna tema biti Ubuntu for Android jer on je realno ostvariv u Canonical okvirima (jasno od prve inačice i ne bi očekivali da radi baš kako treba, ali…). Ali Mark i ekipa zagrizli su u veći kolač i odlučili se za Ubuntu for phones. Nisu išli od nule već su preuzeli ono što se preuzeti može, a to su Android kernel i driveri, najkritičniji dio. Dalvik su zanemarili i odlučili umjesto virtualne mašine koristiti nativne aplikacije. Nisu zanemarili niti HTML5 i mogućnost pokretanja web aplikacija.

Kako će se razvijati aplikacije za Ubuntu for phones možete vidjeti i probati već danas, Go mobile stranica nudi kratki uvod u razvoj uz pomoć Ubuntu QML toolkita koji se bazira na Qt okruženju.

Canonical kombinira postojeće open source tehnologije, a sve misli zamotati u svoj UI (koji bi trebao biti skalabilan ovisno o veličini i tipu zaslona) i na to dodati svoje servise (Ubuntu One).

Ubuntu for phones bi mogao imati šanse kad bi Canonical što prije otvorio platformu i omogućio developerima da na postojeće uređaje instaliraju njihov OS ta da se s njime mogu početi igrati. Ako je vjerovati filteru na GSMArena stranici trenutno postoji 219 uređaja, raspoloživih na tržištu, koji zadovoljavaju kriterije za entry level Ubuntu smartphone. I to bi trebao napraviti što prije. Ako će Canonical taktizirati, čekati s predstavljanjem dok ne bude imao prvi pravi uređaj, stvari na tržištu bi se mogle promijeniti. Uz cijelu paletu postojećih platformi Samsung gura još i Tizen, RIM bi s BlackBerry 10 platformom mogao biti veliko iznenađenje jer već sad spominju ugovore s 50-ak operatera koji su već navikli na dobru suradnju s njima. Dok se pojavi novi uređaj iduće godine Ubuntu bi mogao pripremati ulet na stražnja vrata rabljenih uređaja čiji su korisnici razočarani jer u pravilu nemaju nadogradnje na novi Android. Korisnička iskustva i povratne informacije bi im pomogle da premijera bude što bolja. Pozitivna iskustva korisnika mogla bi natjerati i proizvođače da prije prihvate novi OS.

Canonical nema novaca niti mašineriju velikih igrača. Microsoft je utukao silne novce u promociju svoje mobilne platforme i nisam siguran da su baš zadovoljni postignutim. Canonicalova jedina i najveća šansa su korisnici. Samo nekako u zadnje vrijeme ne pokazuju da znaju sa zajednicom.

P.S. Ne znam na kojim komponentama Androida Microsoft uspijeva unovčiti svoje patente, ali ako bi se eliminacijom Dalvika i postojećeg UI-a mogao suziti taj manevarski prostor onda bi proizvođačima mogao biti puno zanimljiviji.

Autor: Wolfwood’s Crowd (S. Z.)

“Moj pogled” je svojevrsna kolumna, osobno mišljenje autora i nikako ne predstavlja službeni stav LZS portala. Zanimljivo je čuti različita mišljenja, stoga pozivamo regionalne blogere i Linux korisnike da nam slobodno pošalju svoj materijal za sekciju “Moj pogled” (info@linuxzasve.com), a mi ćemo nakon pregleda objaviti.

Ubuntu je genijalan, fantastičan i sve se vrti oko korisnika i zajednice.

No samo ako vjerujete u marketing koji provode što Canonicalovi zaposlenici, što plaćenici, što volonteri. Pogledate li dublje te malo analizirate situaciju, na površinu izlazi jedna sasvim drugačija slika. Za razliku od mnogih korisnika, meni Ubuntu nije bio prva distribucija pa me uz njega ne vežu emocije ili nostalgija, no uvijek pratim vijesti koje ga se tiču jer njegova aktivnost, odnosno neaktivnost, ostavlja duboke posljedice u cijeloj zajednici.

Zato sam od prvog kontakta s Ubuntuom bio svjestan da u svojoj srži to nije produkt za vraćanje zajednici već Canonicalov proizvod za zarađivanje. Kompanija je vrlo uspješno balansirala i usmjeravala krajnji produkt prema današnjem stanju, ujedno vješto manipulirajući zajednicom i stvarajući hordu vjernih sljedbenika, ali i fanatika.

Dok sam Canonical nije nikada skrivao da postoji radi novca (koja tvrtka bi uopće radila besplatno?), Ubuntu se uvijek predstavljalo kao Markov način vraćanja zajednici. Glavni fokus Ubuntua je uvijek bio učiniti korisnika sretnim. Što je donekle bilo i dobro, jer sama srž nije dopirala do površine, pa su i korisnici i Mark bili sretni, zajedno. Međutim, vremenom su nekako skrenuli sa svoje putanje usrećivanja korisnika, te je postajalo sve očitije da zapravo žele javno istaknuti svoju strategiju, Što je dobro za Canonical no ne ono što je dobro za korisnika.

Vidljivo je da je Canonicalov osnovni cilj ovih dana emulacija onoga što je napravila tvrtka Apple sa BSD-om: uzeti postojeću bazu operativnog sustava te iskrojiti grafičko sučelje koje će skrivati bazu što je više moguće. S jedne strane, Canonicalov pristup je bolji od Appleovog, jer to ne rade samo koristeći slobodni softver već i stvarajući novi (koliko je koristan je upitno, no to je za jednu drugu temu), no opet za to ih se mora pritisnuti jer tek nakon žešćih reakcija i napada zajednice reagiraju (zanimljivo da te reakcije najčešće ne dolaze od njihovih korisnika).

S druge strane ponavljaju previše Appleovih grešaka, a jedna od najvećih je zatvoreni development feedback. Nekima se sviđa kako Apple dizajnira svoje proizvode i ne samo da vole, već obožavaju konačan proizvod. No ja nisam jedan od njih. Posjedovao sam i posjedujem Appleov hardver (moj workhorse je Powermac G5 upogonjen Debian GNU/Linuxom). Iz prve ruke sam osjetio da je njihova tendencija donositi nefleksibilan softver koji ima naviku naći se korisniku na putu samo zato što je korisnik nešto odlučio napraviti drugačije nego što su to zamislili dizajneri. Appleov softver je vrlo težak za personalizaciju i prilagodbu te može biti vrlo nespretan i naporan za korištenje, posebno ako korisnik koristi svoj mozak umjesto da slijepo kupuje i podilazi trendovima.

Vrlo dobar primjer toga je iTunes aplikacija i način na koji iPhone i dalje prisiljava korisnike na sinkronizaciju preko te nes(p)retne aplikacije. U svom putovanju prema Mac ekosustavu i čežnji za što većim profitom, Canonical se kreće istom silaznom putanjom. Forsiraju dizajnerske promjene koje im osiguravaju prepoznavanje Ubuntua kao branda (promjena pozicije gumba prozora, Unity, HUD, Amazon, dizajniranje vlastitog fonta,…) no zapravo emuliraju OS-X (global menu, overlay-scroll, izgled sučelja,…) pod svemoćnom izlikom povećanja učinkovitosti.

Osobno ne vidim kako te promjene povećavaju korisničku učinkovitost ili pridonose poboljšanju korisnikove komunikacije s računalom, a problem je što to ne zna čak ni Canonicalova razvijateljska ekipa, jer su se i oni borili i borili sve dok nisu dobili dovoljno pozitivnih podataka. Razgovarao sam s poznanicima koji su uključeni u razvoj Ubuntua upravo oko tih brojki (koje su smiješno male). Saznao sam sljedeće: Canonical ima odabranu grupu korisnika – njih 2 ili 3 tuceta – koji pomažu u evoluciji kompleksnog korisničkog iskustva testirajući Unity i kozmetičke prepravke. To mi ne zvuči previše uvjerljivo.

Canonicalov razvijateljski odjel tvrdi da je orijentiran prema zajednici i suradnji s njom. Dao sam si truda u posljednjih nekoliko dana, te sam pokušao slijediti promjene u vizualnom identitetu sve do razine zajednice, no nisam uspio naći nijednu koju je predlagala zajednica, nijednu u kojoj je surađivala zajednica, niti jednu koja je proizašla iz zajednice.

Čitanjem bug reportova, odgovora dizajnerskog tima i kasnijih Markovih upadica, mnoge stvari su postale mnogo jasnije. OS-X klon. Ubuntu nije ništa drugo doli OS-X klon. Ne znam za ostale, no Markove izjave da “zajednica ne zna što želi i da joj je potreban vođa” meni djeluju tako Štef-Đobs-like. Pokušao sam razgovarati i s nekim od Ubuntu developera kao i s pripadnicima “zajednice” koja “sudjeluje” u razvoju, no u posljednji tren većina ih je otkazala bilo kakav razgovor vezan uz Ubuntu i njegov razvoj. Ovim putem ujedno i zahvaljujem Jorgeu Castru, Martinu Stadleru te Derycku Hodgeu. Ipak, “većina” ne znači “svi”, stoga posebna zahvala ide gospodinu Talu Lironu. Naime, svi gore navedeni su u protekle dvije godine doživjeli poveća razočaranja u sam Ubuntu i smjer kojim se kreće, stoga su kontaktirani za kraći razgovor oko Ubuntua i razvojne filozofije, no neposredno pred zakazan termin bi otkazali.

Zašto? Boje li se? Nebitno. No jedan je ipak bio voljan govoriti. Evo njegovih riječi:

“Unity team is not engaging the community, which is a resource with excellent potential for quality assurance and marketing. It’s also free! The standard open source model, which has proved itself again and again, shows that success depends upon the community. This model is the foundation of the Ubuntu project. The Unity team ignores strongly-worded criticism. Unfortunately, some members of the user community lack restraint. Moreover, the wonderfully international dimension of Ubuntu gathers people of various cultures, who do not always natively own English, the lingua franca of Launchpad. So, some words may appear stronger than they were intended. Sure, there’s the golden rule of “never argue on the Internet,” but this is not about arguing. It’s about engaging your target audience. It’s about friendship and neighborliness. It’s about community. My suspicion is that there might be a formal policy for the project of not responding to strongly-worded criticism. But its motivation is likely a lack of patience, and also some condescension. That’s not community. And what about Mark. Mark is arrogant and any conversation he can do is full of ad hominem and straw man arguments. “

Cijeli intervju će uskoro biti objavljen; intervju za koji je poslan upit i samom Marku, osnivaču i vođi religijskog pokreta zvanog Ubuntu. Zašto je upit poslan i njemu? Zato da bismo vidjeli kako će dvije strane odgovoriti na ista pitanja. Razmišljam uključiti i treću stranu, onu neutralnu.

Možda Greg K. Hartman?

Ne sumnjam da će plaćenici, kao i Design Team, uspjeti dati reference s vremenom točnim do u stotinku nanosekunde gdje su surađivali sa zajednicom oko bilo koje promjene, no bojim se da će i to biti izmišljeno. Realno, Canonical ne pita i ne surađuje sa zajednicom. Štoviše, velik dio promjena naljutio je mnoge Ubuntu korisnike, a neki od njih su čak i napustili ovu distribuciju. No ti glasići su vrlo brzo i vrlo uspješno utišani. Postoji jedna stvar koju su Canonical i zajednica (čitaj: Ubuntu fanatici, Canonicalovi plaćenici i developeri) usavršili, a to je skakanje poput čopora hijena na svakoga tko se usudi reći nešto protiv presvetog Ubuntua i ukazati na njegove nedostatke, ali i na nedostatke same kompanije, dok se vlasnika kompanije smatra božanstvom. Takav stav i ponašanje me također neodoljivo podsjećaju na Apple, posebno na štovanje Jobsa kao genija i velikog inovatora, koji isto tako nije predstavio nijednu inovaciju, nijedan izum, već je bio vješt trgovac i manipulator.

Na nekoliko žalbi dobio sam odgovor tipa “it’s not an issue because it is trivial for users to change it back”. Straw man argumenti se potežu gotovo uvijek prije nego se uopće uspije razviti kvalitetna rasprava. Većina toga odvija se u vrlo ugodnom i ljubaznom tonu, krajnje ljigavo umotano u finoću.

Jono Bacon je pravi majstor u tome, no to ne mijenja činjenicu da je diskusija ubijena i prije nego je zapravo započela. Diskusijom smatram kvalitetnu i smislenu komunikaciju, a ne napadanje logičkim greškama, bombardiranje referencama ili zahtijevanje istih u nemogućnosti googlanja.

Daleko važnije od činjenice kako se Canonical nosi s neizbježnim kritikama je ipak kako se razvoj odvija. Prateći Appleov model razvoja i interakcije s korisnicima, Canonical radi ono za što vjerujem da je krucijalna greška. Rade slobodni softver po sistemu kojeg možemo nazvati code-only sense. Iako poštuju tehničke zahtjeve slobodnog softvera, ne poštuju kulturu zajednice okupljene oko njega. Slobodni softver nije samo dijeljenje vlastitog koda. Veliku važnost igra i suradnja. Zdravi projekti slobodnog softvera potiču kolaboraciju od samih početaka i u svim stadijima razvoja, uključujući i dizajn. Zajednica bi u takvim projektima trebala biti uključena od samih idejnih začetaka pa sve do puštanja koda na slobodu, kao i kasnije u razvoju.

Iako je Canonical vrlo sretan što može prihvatiti tisuće sati volonterskog i besplatnog rada u rješavanju problema, peglanju koda i rješavanju bugova, ne želi dopustiti zajednici smislenu riječ u koncepciji Ubuntua . Mark Shuttleworth je nekoliko puta izjavio da dizajn treba biti odlučen i napravljen unutar malene i zatvorene skupine. Kao što je vidljivo i kod Applea i Apple fanova, vidljivo je i u Ubuntu zajednici – rad zajednice se poistovjećuje s radom zatvorene skupine, usuđujem se kazati komiteta. Koncept koji je u potpunosti pogrešan. Koncept koji lako pada u vodu samim pogledom na tu zajednicu.

Mark je već i ranije imao problema s projektima razvijanim od strane zajednice. Njegov problem se tada zvao GNOME. GNOME je projekt razvijan od strane zajednice te je u zadnje vrijeme pod žestokom paljbom zbog izgleda koji je postigao u svojoj zadnjoj inkarnaciji. Razvoj GNOME 3 desktop sučelja je odličan primjer kako se uspješno zajednica može uključiti u razvoj nekog projekta s vrlo malenom ekipom developera koji su razvili cijelo grafičko sučelje. Ne želim reći da je način razvoja GNOME 3 bio odličan, no bio je način koji zaslužuje poštovanje svakog pripadnika zajednice.

Također, konačan proizvod je taj koji miče tlo pod Markovim argumentima da uključivanje zajednice od početka i u dizajn može samo izazvati dizajnersku katastrofu. Možda neki od vas ne vole izgled ni ponašanje GNOME 3, ali dizajnom je vrlo sličan onome što je Canonical napravio u potpunosti zatvorenim. Činjenica je da ni jedan ni drugi ne izgledaju onako kako bih želio da moj desktop izgleda, no to sad nije ni bitno.

Suprotno Appleu, ispod Ubuntua je još uvijek Linux, Linux koji kuca i diše. Linux oko kojeg je okupljena fenomenalna zajednica. Ako ne želim, ne moram koristiti Unity – mogu staviti neko drugo sučelje bez problema (Canonical to još uvijek nije zabranio), ili mogu odmah u startu staviti neki od drugih “okusa” kao Xubuntu, Kubuntu, Lubuntu, Zorin OS, Pear Linux ili kako se već sve ne zovu ti repackovi Ubuntua. No ja to ne želim. Želim koristiti distribuciju koja poštuje sve vrijednosti slobodnog softvera. A ako želim koristiti desktop iz kataloga slobodnog softvera, tada želim koristiti desktop koji se ponosi time i koji u svoj razvoj uključuje zajednicu, desktop koji je zdrav član Linux ekosustava.

Mogao bih reći kako Canonicalu želim uspjeh s njihovim stavovima i na putu kojim idu, ali to bi bila laž. Nisam fan kompanije, a ni njihova proizvoda. I nemam ništa protiv njih. Međutim, u zadnje 2 ili 3 godine nekoliko puta me se žestoko napalo samo zbog kritiziranja načina razvoja ili ukazivanja na nedostatke u gotovom proizvodu. Nazivalo me se svakako. Od Ubuntu-mrsca, šovinista, rasista i homofoba. Iskreno poštujem Canonical zbog ono malo koda što pišu, a poštujem ih i jer su s Ubuntuom pokazali Linux ljudima koji ga možda nikad ne bi vidjeli. No, to je to. Iskreno, postoje daleko bolji načini za započeti s Linuxom od Ubuntua, a postoje i kompanije koje ne narušavaju zdravlje našeg ekusustava već brinu o njemu.

Sve i da im se posreći, ne znam koliko će Canonical biti profitabilan sa svojom trenutnom strategijom. Svakako, oni istražuju kako Ubuntu učiniti prepoznatljivim brandom. No kako će ih to dovesti do zarade? Prodaja desktop Linuxa ne ide. I RedHat i Novell imaju ožiljke kojima to mogu potvrditi, a tu je i Mandriva powerpack koja je također ostavila velike ožiljke svojim vlasnicima. Nemojte vjerovati da će im Ubuntu-TV i Ubuntu-on-mobile donijeti veliku zaradu jer je to tržište već preplavljeno. Jedini način za ostvarenje zarade koji vidim jest da odu u vlasnički softver i riskiraju partiju kockanja. Za to bi morali prvo razviti svoj vlastiti kernel. Zazor bi bio katastrofalan, što bi čak moglo završiti urušavanjem kule ili pucanjem mjehurića, a to bi pak završilo kobno za Canonical. Tu je također i opasnost da se Shuttleworth zadovolji igranjem i naprosto ili prestane davati novac ili zatvori cijeli projekt.

Ipak, Ubuntu je Markov projekt i on može s njim raditi što god poželi. Već nekoliko godina povremeno pročitam njegov blog te sam, bez da sam ikada upoznao čovjeka, stekao krajnje negativno mišljenje o njemu. Iskreno, ne razumijem čemu takav razvoj i toliko zatvaranja, no kao što rekoh, ipak je to Markov projekt pa može s njime sve što poželi, stoga ću ga i citirati ovdje:

“We cannot build an interface that supports every conceivable option that any given user might want. We simply cannot and don’t want to.. Not because we’re too selfish, or too stupid, or too uncaring, or too greedy, but because that is not a reasonable goal. More importantly, trying to accommodate too many different variants would result in a far buggier product, with far less usability. This is standard practice in professional development and design. If there is selfishness here, it’s selfishness on the part of people who DEMAND attention and support.”

Također bih vrlo rado citirao Marka prilikom svađe s jednim od Ubuntu developera :

“Do you seriously suggest I don’t know anything about free software, or working to include the community? . . . My point is that what’s broken is not the engagement; we’re engaged. What’s broken is the sense of entitlement on one side of this conversation . What is broken is the community. Do what I want, or I leave, and you’re an idiot by the way . As I said previously, in a collaborating community, that sort of language is toxic. So I ask folk to stop doing it. What the community need is a leader, some one to tell what is good for them”.

Ne može jedna osoba određivati kako će moj desktop izgledati, kakvo će biti moje korisničko iskustvo, što i kako ću koristiti, kad ću to koristiti i zašto.

Ali ostavimo sad po strani razvojni put Ubuntua, zatvorenost same distribucije i Markovu životnu filozofiju. Ima još nekih stvari koje mi smetaju kod Ubuntua. Da kažem odmah – to nije njegova popularnost, kao što mnogi misle. Da nema Ubuntua, neka druga distra bi bila popularna. Prije njega je bio Mandrake, a prije Mandrakea je bio S.u.S.e., odnosno današnji openSuse. Jednostavnih distribucija je uvijek bilo i bit će, tako da po tom pitanju Ubuntu nije stvarno ništa posebno. Tu je kvaliteta paketa koja me posebice brine. OK, nekima možda to i nije velik problem, ali je zasigurno jedan od razloga zašto LTS zapravo nije LTS. Naime, sa svakom novom verzijom dolaze i novi bugovi.

Nije to ništa čudno. Dolaze sa svakim operativnim sustavom. No s Ubuntuom često dolaze i stari bugovi. Bug iz novog 12.10 povezan sa MythTV aplikacijom se vuče još iz 11.04. Dakle, imali su godinu i pol da to isprave, ali nisu. Tu su još i DVD Styler koji ima iste probleme od Ubuntua 9.10, ili pak NFS server koji kaže: “Ubuntu NFS encountered ‘errors’… cannot r/w files.”

OK, NFS uvijek stvara probleme i možda jedine distribucije na kojima radi kako valja su Slackware, Gentoo i Debian. Srećom, Ubuntuov problem se riješi nakon reboota sustava uz malu pomoć System Rescue CD-a; live CD-a koji je zasnovan na Gentoo GNU/Linuxu, distribuciji koju Ubuntu korisnici najviše preziru. Međutim, ovakav način popravljanja je generalno loš i zapravo spada u zaobilaženje problema, a ne u popravljanje. A onda su tu i CUPS koji je spor, WINE sa multiply CD problemom još od 11.04…a na 12.10 sam naišao na jedan zanimljiv problem. Kako volim imati kompajlirani ffmpeg, maknuo sam binary paket, skinuo source i primio se posla. A onda sam vidio da Mplayer na Ubuntuu zapravo nema HD video reprodukciju, pa sam krenuo i to ispraviti. Jej! Napokon je gotovo konfiguriranje. HD video radi. Savršeno! Ah Ček?! Nešto fali? Di je zvuk?! Prokletstvo, nema zvuka. Zanimljivo, kad se popravi HD video, ne radi HD audio. A onda je i skener prestao raditi.

Skidanjem source koda sa http://www.mplayerhq.hu/design7/news.html problem je riješen, napokon Mplayer radi kako i treba raditi. A ovo su samo neki od primjera, dok je najveći od njih sâm Unity čija većina bugova nije uopće popravljana. S ovakvom politikom i ovakvim pristupom nitko ne može reći da je LTS izdanje LTS, jer nije. S takvim softverom ne možeš davati nikakvu podršku. Što god Mark tvrdio i mislio o zajednici, bez njezina “uplitanja” većina bugova se neće popraviti. Ionako će ih većina biti obilježena kao WON’T FIX.

Nadalje, tu je i užasna ovisnost predinstaliranih paketa. apt-get remove ubuntu-desktop && apt-get autoclean ne napravi ništa osim toga. Ovisnosti ostaju. I tako još za desetak drugih paketa.

Ili pak bugovito rješavanje ovisnosti u apt-u. S vremena na vrijeme ne radi očekivano, pa korisnik mora hrpu orphaned paketa micati ručno. Pridodajmo tomu i FS corruption problem koji se već poduže vuče kroz Ubuntu. Naime, ponekad FS ne dobiva čisti umount što se može vidjeti pri sljedećem bootu.Također, u usporedbi s ostalim distribucijama Ubuntu se čini nekako spor. Čak i u usporedbi s nekim svojim derivatima. Postoji tu i još jedna zanimljiva stvar, ELF executable. Da, dobro čitate, ELF executable. Ubuntu 12.10, live, pokreće se ELF, a Ubuntu kaže: “Bash: … cannot run executable.” Kopkam po sobi, tražim spindle sa live CD-ovima, nađem ga. Izvadim Gentoo live CD 2008.1, pokušam i pokrene ELF. U oba slučaja nema razloga zašto ne bi radilo.

Svjedoci smo toga da sve više korisnika napušta Ubuntu. Mark zvuči sve nervoznije i nestrpljivije, u raspravama se spušta na osobnu razinu.
Kao korisnik i ljubitelj slobodnog softvera moram stati na stranu korisnika koji napuštaju Ubuntu i postaju sve glasniji u svojim kritikama, kao i onih koji se čude što se to dogodilo, u što se pretvorila zajednica koju su gradili. Slažem se i s njihovim zahtjevima da razvoj mora biti otvoreniji.

Koju god od navedenih strana odabrali, ako ikoju, nastojte da rasprava ostane zdrava. Nezdrava rasprava prepuna logičkih grešaka neće koristiti nikome, već će samo nanijeti veliku štetu.

Ako želimo da slobodan softver preživi, svi moramo surađivati, ali mnogi korisnici se moraju probuditi i otvoriti oči umjesto da slijepo ignoriraju sve što se događa oko njih.

Jer iako se radi o besplatnom softveru, sveukupni troškovi edukacije osoblja, nabavke novog softvera, nekompatibilan hardver i slični problemi u stvari dovode do stravičnih gubitaka i propasti takvih ustanova, te zaduživanja vlada i propasti države.

Ovakvih se argumenata izgleda drže i ustanove u vlasništvu Lijepe naše. I upravo tim stavom su nam (hvala im za to) ušparale milijarde kuna. A u ovoj krizi kada je svaka ušparana kuna važna, milijarde ušparane neprelaskom na otvoreni softver bi mogle biti prevaga na vagi i put u pravom smjeru.

Iako je nakon posljednjih izbora Vlada RH pokrenula inicijativu prelaska na slobodni softver, na našu veliku sreću jako malo toga se je poduzelo. Za simboličnu cijenu novih licenci u našim uredima se još uvijek igra pasijans i kuca s dva prsta na naizgled skupom a u stvari jeftinom vlasničkom softveru.

Ne znajući za već utvrđenu činjenicu da se prelazak na otvoreni softver u stvari ne isplati, gradska uprava malog njemačkog pograničnog gradića Munchena (1,4 milijuna ljudi) napravila je upravo tu fatalnu grešku! Na svoja računala instalirali su Debian GNU/Linux, a na njega OpenOffice. Projekt su nazvali LiMux (Linux + Munchen).

Dekadentni Njemački gradić Munchen

Nakon što je sve obavljeno, netko se odlučio poigrati brojkama i izračunati koliko je novaca na to potrošeno. I naravno, koliko bi se uštedilo da su računala vrtila Windowse 7 i na njima Microsoftov Office. U obračun su uvrstili 11 000 radnih mjesta u Munchenskoj gradskoj upravi, te još 15 000 računala na koje je instaliran Open Office.

Pa, pogledajmo brojke:

Prema izračunu Windowsi s MS Officeom bi ih koštali oko 11,6 milijuna eura. MS Office bi koštao oko 4,2 milijuna eura, a Windowsi 7 bi ih došli oko 2,6 milijuna eura. Uz to je još pridodano 5 milijuna eura na hardverske nadogradnje nužne za neometan rad Sedmice. Ako bi se uredi odlučili za Windowse s instaliranim OpenOfficeom troškovi bi bili nešto niži, odnosno iznosili bi 7,4 milijuna eura.
S druge strane LiMux projekt je koštao samo 270 tisuća eura. Ušteda je naravno bila na licencama te na hardveru, jer nekim čudom, za planirani prelazak 11 000 računala na Linux, hardverske nadogradnje nisu bile potrebne!
Troškovi održavanja osoblja, te njihove edukacije u oba slučaja su došli 22 milijuna eura.

Kad se sve zbroji i oduzme ispada da su gradske vlasti Munchena uštedile sitnih desetak milijuna eura prelaskom na slobodni softver! Za one koji ne vjeruju u metodologiju ove statistike prilažemo poveznicu na osamnaest stranica originalnog dokumenta na njemačkom jeziku.

I tako smo zaobilaznim putem nekako utvrdili da se prelazak na otvorene sustave možda u nekim slučajevima i isplati? Sreća po nas pa se u Lijepoj našoj ne moramo zamarati ovakvim statistikama. Jer, kolika je šansa da bi se izolirani slučaj malog pograničnog gradića Munchena ponovio i kod nas? Vjerojatno nikakva i sreća naša što su uredi naših dragih državnih organa lijepo opremljeni naizgled skupim a opet jeftinim vlasničkim softverom!

A Njemcima se sigurno sprema propast ako ovako nastave!!!

I za ekipu šokiranu navodima u ovom tekstu, mala napomena: Tekst je napisan u šaljivom tonu, uz obilno korištenje sarkazma! Brojke na žalost nisu šaljive i odgovaraju stvarnoj uštedi grada Munchena i njegovog LiMux projekta.

Autor:Branko S.

Izvor:H online

Ubuntu u posljednje vrijeme generira snažnu polarizaciju među Linux korisnicima. Nekada smo ga svi voljeli osim onih par hardcore Linuxaša i željno smo očekivali svako novo izdanje. Sjećam se da smo na forumu znali i po mjesec dana prije stavljati one male sličice s brojačima dana objave.

Na dan objave nisi mogao doći niti blizu Ubuntuove službene stranice a par dana nakon izlaska, download nove verzije Ubuntua je bio bolno spor. Nakon downloada slijedilo je instaliranje na hard i nakon toga barem jedno tri do četiri tjedna razgovora na forumu o toj verziji Ubuntua. Što valja, a što ne. Dijelili smo tweakove i postali screenshotove. Općenito se nakon izlaska Ubuntua jedno mjesec dana zanemarivalo manje-više sve vezano uz ostatak Linux događanja.

Nekada je Ubuntu ovako izgledao. Bio je ružan i svi smo ga voljeli.

U posljednje vrijeme se to sve manje događa. 12.04 smo iščekivali poluzainteresirano jer se radilo o LTS-u koji će konačno postaviti stvari tamo gdje im je bilo mjesto.  12.04 u biti i nije ispao loše. Uz malo tweakanja dalo se napraviti sasvim pristojan OS na kućnom računalu. Za malo multimedije, surfanja i pokoji dokument u Writeru. Osobno sam ga koristio prilično vremena kao glavnu distru na svom laptopu. Kako sam od ranije bio priviknut na Unity i korištenje tipkovničkih kratica, rad na Pangolinu je bio sasvim ugodno iskustvo. Bilo je pritužbi po internetu, ali na mom laptopu se 12.04 sasvim pristojno ponašao.

I onda je izišao 12.10. Iz čiste znatiželje odlučih se napraviti upgrade svojeg fino poštimanog Pangolina i vidjeti to čudo. Prva stvar koja mi je govorila da nešto ne štima je to što je upgrade trajao nevjerojatnih šest sati! Znalo je to i ranije dugo trajati ali ovo je bilo stvarno previše. Ali dobro, upgrade je završio i nakon reboota me dočekao Quetzal.
(Moram se ograditi od narednih dojmova jer sam u vrijeme ovog upgradea već jedno vrijeme koristio Sabayon XFCE koji je radio kao zvijer. Pokušati ću biti koliko mogu objektivan.)

Prvi dojmovi nisu bili previše lijepi. Sve je bilo grozno sporo, ventilator na laptopu je radio ko lud a cijeli se laptop grijao kao peć. Moram priznati da sam taj dan imao žestoku raspravu s prijateljima na Google plusu u kojem baš nismo šparali Canonical i smjer kojim je Ubuntu krenuo. Bilo je tu prilično teških riječi. (Problem grijanja i ludovanja ventilatora je bio u Nvidia kartici koja u tom trenutku nije imala dobre drivere. Kako ju ne koristim, isključio sam ju u BIOS-u i laptop je prodisao s integrirano Intelicom. Naravno, koliko je mogao prodisati uz još uvijek poprilično spor Unity. Ubuntu ovdje nije bio jedini krivac.)

Ubuntu 12.10 Live USB

Instalacija

No dobro, par dana nakon toga kad su se dojmovi smirili išla je čista instalacija. Jer upgrade nije nikada nije fer način ocjenjivanja jedne distre.
I krenuh na već dobro poznatu instalaciju Ubuntua. Već sam ju toliko puta radio da sam sve korake znao napamet. Jezik, lokacija, tipkovnica, username, automatski login, uređivanje particija. I tu me umalo strefilo!
Kod uređivanja particije stavim lijepo da / ide na sda1 onako na brzinu s pola oka provjerivši da je to ta particija i kliknem za potvrdu. Kad ono, uz neko leteće upozorenje koje nisam ni pročitao ode on nešto raditi na sda1 particiju! Zapisuje promjene na hard!!! Ej! Nisam skroz siguran jel to ta! Čekaj malo! Jel ne ide pisanje na hard na kraju kad se sve poštima?!

Čitajte ljudi upozorenja! Lijepo vam tu piše! Nema veze što to nikad ranije nije bilo. Sad ćemo vam prebrisati disk odmah!

Na svu sreću, to je bila prava particija i instalacija se nastavila bez velikih drama do kraja.
Upozorenje na ovaj prilično nezgodni detalj! Kad kliknete na potvrdu instaler odmah piše promjene na hard. Ne čeka vas više da završite rad sa svim particijama. Nema više ekrana sa sažetkom i dodatnim provjerama! Pripazite da ne bi izgubili podatke nespretnim particioniranjem!
Čemu taj potez samo nebo zna. Uglavnom sada ću kod instalacija Ubuntua više paziti.

Korištenje

O Unityu neću puno pričati. Svi znamo kako izgleda i kako se koristi. Neko ga obožava, a nekima ide na jetru. Ako ste umjereni korisnik i ne radite previše multitaskinga sasvim je dobar za korištenje. Uz malo tweakanja izgleda i instalaciju pokojeg indikatora Ubuntu bez problema može poslužiti kao punokrvni OS.
To je vrijedilo na Pangolinu. Na Quetzalu se Unity pretvorio u napirlitanog purana!
Imam dojam da je jedina svrha uvedenih novosti živciranje krajnjeg korisnika, a nivo živciranja ovisi o vremenu koje je potrebno da se novouvedene novine isključe.

Defaultni Ubuntu nakon instalacije. Juhu! Ima Amazon i Ubuntu One Web App!

Osim novosti sumnjih namjera, dojam rada na računalu kvari i velika sporost Dasha. Dash bi trebao biti centralno mjesto upravljanja računalom a u biti ga izbjegavam koliko je god to moguće. Veliki minus koji se proteže kroz sve verzije Unitya i koji jako umanjuje dojam koje ovo zgodno smišljeno sučelje ostavlja. Canonical bi to trebao što prije popraviti.

Ako ste spremni na groznu sporost i nepotrebnu kompliciranost Dasha te mrvicu otežan multitasking (ne previše) Unity će vas sasvim sretno služiti. Ako se potrudite i naučite tipkovničke kratice, Unity postaje poprilično dobar i zgodan za korištenje. Genijalnost HUD-a neću niti spominjati. A primjetio sam da ga korisnici onih drugih ne-Linux OS-eva često promatraju sa zanimanjem i blagom zavisti. Dakle, odluka je na vama.

Novosti

• Amazonovo pretraživanje.

Apsolutno nepotrebno. Za što to služi? Za online kupovinu sigurno nećemo koristiti ovo, već ćemo otići na internet i pretražiti kako valja. A da ne kažem da je ljudima koji imaju spor internet ovo stravično usporilo otvaranje Dasha. Da, jedina svrha koju vidim je financiranje Canonicala putem reklama. Osobno mislim da bi jedna konkretna aplikacija za tu namjenu bolje prošla. Ovako, nakon par pretraga bezobraznih riječi i malo smijeha, ovu opciju ćemo svi isključiti.

Znamo mi tko je DJ Linux. Evo da vam napišemo rezultate pretrage.

E baš sam to mislio kad sam ukucao Terminal u Dash! Fala Amazon!

Zabava je završila. Ali dobro, uvijek se može ponovno uključiti.

• Web apps.

Nakon mjeseci razvoja i mučnog rada s ponosom su predstavljene webapps! I što je to na kraju? Manje-više obični shortcut na web stranicu koja se otvara u Firefoxu. Pa ja sam imao webapps još na Ubuntu 7.10 a da nisam znao za to! Dobro, zgodno je imati shortcut za Youtube, Gmail i slične često korisne stranice. Ali ne radi se o aplikacijama kako smo svi očekivali iz naziva. Bar ne za sada. Uglavnom, očekivao sam više, ali svejedno će nekom dobro poslužiti.

Tri Googleova proizvoda koji život znače. Od sada i na Launcheru!

• Integracija s online servisima.

Moram priznati da je ovo jako korisna stvar. Na jednom mjestu držite svoje korisničke podatke od raznih online servisa i Ubuntu ih integrira u razne svoje servise. Nema više kucanja korisničkih postavki u svaku aplikaciju koja ih treba. Ubuntuove nativne aplikacije dobro koriste ovu integraciju a za očekivati je da će ju početi koristiti i sve ostale kada njihovi developeri uhvate vremena i omoguće ovu korisnu stvar.

Zgodno & korisno

•  LibreOffice je dobio kontekstualni izbornik

Nije puno ali čovjeka veseli.

• Nema više Additional Drivers

iliti automatske instalacije zatvorenih drivera za naš hardver! U biti ima, ali nećete ih naći niti na System Settingsima, niti na meniju gdje su ranije stajali, već zamislite Additional Drivers se sada nalaze tamo gdje se upravlja repozitorijima! Da, sasvim logično mjesto za postaviti program koji instalira drivere za hardver! Da ne kažem koliko me to živaca koštalo dok sam ga uzaludno tražio. Na kraju sam morao otići na internet i googlati gdje je taj vražji Additional Drivers! Priznam da sam od muke instalirao KDE verziju Jockeya jer nisam mogao naći ovu sakrivenu Unityevu. (BTW, ne radi ta KDE verzija na Unityu ako nekog zanima. )

E baš tu bi ih i ja stavio!

Prepoznavanje hardvera

Tradicionalno sve je radilo na mom laptopu. Osim Nvidia kartice koja je hibridna i vjerojatno još uvijek nije dobro podržana na novijim kernelima. Neću mu to uzeti za zlo. Vjerujem da će Bumblebee uskoro raditi kako treba. Da sam se više potrudio vjerojatno bi se to dalo riješiti. (Koga zanima, radi se o Acer Aspireu 5750 ZG)

Zaključak

Stvarno bih htio biti što više objektivan i dati ovom Ubuntuu šansu. Quetzal je pokazao par korisnih novosti poput integracije web servisa ili jednostavnog dodavanje prečaca na web stranice. Ali sporo sučelje, računalo koje ludo vrti ventilator i grije se ko ludo, relativno veliko zauzeće RAM-a i procesora u praznom hodu (za nekog tko dolazi s XFCE-a), te sulude Amazonove reklame daju općenito dojam softvera u ranim fazama razvoja i ideja koje se tek trebaju iskristalizirati u nešto novo.

Canonical je vjerojatno iskoristio svoj prilično dobar LTS i ponudio uz njega Quetzala koji je očito poligon za isprobavanje novih ideja i tek se uvjetno može nazvati stabilnim i gotovim proizvodom. Ako bi usporedio 12.04 i 12.10 mislim da bi se radije odlučio na instalaciju onog ranijeg. Dojam koji Quetzal ostavlja je prilično neozbiljan. Možda će slijedeći Prugastorepi Ubuntu rafinirati započete promjene i dati svemu smisao ali za sada mi se Pangolin čini kao prva beta.

Da li bi ga preporučio drugima? U biti, ne. Osobno mislim da nema nikakvog razloga koristiti 12.10 kada imate dostupan prilično dobar i stabilan 12.04 LTS. Novosti koje je Quetzal donio su više kozmetičke naravi te se isplate samo onima koji žele imati najnovije i najfriškije. Ostalima one sigurno neće nedostajati.

I još mala ograda na kraju: Da me ne bi krivo shvatili i dalje smatram da je Ubuntu prilično dobar OS za novopridošle u Linux svijet i laganije korisnike. Broj dostupnih programskih paketa, podrška za hardver, ogromna baza korisnika i korisnih podataka na internetu iznimno olakšava ulaz u svijet Linuxa i kasnije snalaženje u njemu. Suprotno mišljenju većine, Unity mi je prilično zgodno sučelje i da nije tako sporo ne bi imao ništa protiv da ga stalno koristim.

Autor:Branko S.