Svima Vama (Kutak za pjesnike)

[rudar]

Navrh samog Distrowatcha, Windowsu neznanog voća,
Skladno blista divna šara otmjenoga nam Manjara.

Pod njim raste gusta drača neprolaznog tvrdog Archa,
Uzmi i Chakru il' Antergos, pa prođi k'o po trnju bos.

No, sred džungle distri brojnih, radnih okruženja višeslojnih,
Korijen dubok pruža se jedan, Debian starac je plodan i vrijedan.

[Cooleech]

Po zadnjoj statistici Debianu pada
dok se Archu (popularnost) diže,
Možda jedina ostala mu nada
je da mu Arch ne dođe još bliže

[rudar]

Čast i naklon neka je svakom, tko je za Archom toliko lakom,
Skriptu da cijelu pisati zna, a možda i Gentoo instalira.
Do tih dubina ide se teško, no jednom kad stigneš, lako ti mjesto!

S druge pak strane, staza široka, čista bez buga i ijednog šoka,
Vodi u srce (divnog li dana!) samoga Stable Debiana.
Divljenja pravog zbilja je vrijedan, tko opstane barem godinu i tjedan,
Jašući divlji, hučeći val, što znan je kao Experimental.

[abnettaa]

Drhtajuc u prasnom oblaku,
juri iz daljine kocija siva.
Za kim juri ? Kojem se vjetru
razvijorila konjska griva ?

Kocijas napet, uzde je stego,
vice, uz kotac sto lupa i skace,
na konja kog je uprego
na te, brzina gladne, kotace.

Gledajuc obzor, u silini,
on jos jace uzde stegne
i za tren nestane u daljini,
prasni oblak se za nijm slegne.

[abnettaa]

Vodi me,
daleka
rijeko,
tamo gdje
ceka
rijetko
rima da skuje
stih
tih
sto kraci je
od svih
njih.

[abnettaa]

Ima svijet jedan
negdje daleko,
sav je predan
skladu nekom.

Tirkiznog je neba,
u svoj punoci
cakle ispod njega
najljepse oci.

Tirkizno je i more
tog svijeta.
Svi rimom govore,
svako je poeta.

Pokreta ko balet,
svi slijede val
kojim taj svijet
plese svoj bal.

Cesto u snima
zivim taj svijet
i najljepsim ocima
pricam sonet.

Zanesen njima
i svim carom
u tim kapcima
sto trepcu balom.

Ima svijet jedan
u mom snu,
on umire, nestaje
u jutru.

Tad vise nema
ociju tih,
samo tuga golema
i nemir bez njih.

[abnettaa]

Magla praznih snova
sobom pada polako.
Mene nema tu.
Kazaljka stara
kuca tuznim satom,
ne cujem ja nju.

Za me nema vise zvuka,
ni boja. Glazba moja
tece bez nota.
Hladna mi je ruka
i na njoj blijeda boja
ugaslog zivota.

Daleko sam sad,
tek u oblaku nekom
pocivaju rijeci
koje nikad
znao stihom
nisam reci.

Nek nebo ih sad cuje,
stih nek vjetar bude
i rode u jeseni prati.
Mozda mi se smiluje
i iza neke duge
zivot mi vrati.