Dok nisam do kraja uzletio u visine Debiana, odlučujem isprobati Manjaro. Možda će nekad dobro doći i malo iskustvo s distrama koje ne pripadaju samo svijetu apt-get...
Uglavnom, s matične stranice (
www.manjaro.org) biram verziju za 64-bitni procesor i Xfce radno okruženje. Preuzimam zato manjaro-xfce-15.09-x86_64.iso. Kako stoji na matičnoj stranici, to je Manjaro Bellatrix, a radi se o četvrtoj nadogradnji otkako je opisana verzija puštena u promet. Sama nadogradnja postala je slobodno dostupna svim korisnicima 26. listopada (čini se da nove nadogradnje stižu jednom tjedno).
Čekam oko 45 minuta da se preuzme ISO-slika s weba, veličine 1.5 Gb. Na Manjarovim wiki-stranicama jednostavno je opisano kako iz terminala snimiti ISO-sliku na željeni USB stick i urediti butabilni stick. Opća naredba je
Kod: Označi sve
dd bs=4M if=/path/to/manjaro.iso of=/dev/sd[drive letter]
a u mojem slučaju to izgleda ovako, nakon prebacivanja presnimljene ISO-slike iz Downloads u Home:
Kod: Označi sve
dd bs=4M if=/home/rudar/manjaro-xfce-15.09-x86_64.iso of=/dev/sdc
Priprema sticka traje desetak sekundi, snimajući brzinom od 17 Mb/s. Znam za preporuku da se kod snimanja na DVD bira što je moguće sporiji prijenos, da se tako smanji opasnost od nepravilnosti i grešaka, ali želim svoju live-distru na USB-sticku. Provodim naredbu 'Unmount' za navedeni stick i resetiram laptop. Laptop je dvije godine star Lenovo G500, pod čijom je haubom 64-bitni Intelov i-3 dvojezgreni procesor brzine 2.50 Ghz. Grafika je također Intelova, integrirana, a na raspolaganju su puna 4 Gb radne memorije.
Dakle, Deb Testing privremeno ustupa mjesto Manjaru. Podizanje sustava u live-verziji traje dvadesetak sekundi. Dočekuje me Whisker-menu, koji odranije poznajem iz Debiana, ali tamo sam preferirao tradicionalni Xfce izbornik. Međutim, nema zamjerki, lako se snaći kroz Whisker. Uz uobičajeno bogatstvo ponuđenih i instaliranih paketa, jako sam iznenađen činjenicom da na laptopu sve izvrsno radi.
Ne samo da je bežična Broadcom kartica smjesta prepoznata (dok je u Debianu bilo prilično muke dok je 'krenula'), sve funkcijske tipke također rade samostalno, bez kombinacije s Fn koja je ranije bila neophodna. Primjerice, da bih pokrenuo neku aplikaciju kroz Debian, potrebna mi je kombinacija Alt+F2+Fn, a u Manjaru dovoljno je Alt+F2. Isto važi i za promjenu vrijednosti u Biosu; bez tipke Fn funkcijske tipke na laptopu jednostavno ne reagiraju. S ovim čudom rade!
Veseli me također i da se izbornik automatski otvara pritiskom na Super-tipku (odnosno Win-tipku, korisnicima koji su navikli na MS Win). Dakako da se to lako može namjestiti kroz Xfce u Debianu (sigurno i u drugim distrama, kojima se nisam služio), ali dosad sam samo u Linux Mint i u napuštenom Solus OS vidio da ova sitnica odmah radi. Napokon, zgodno je i što je odmah dostupan inxi, mali program kojim redovito provjeravam hardver u računalu.
Potrošnja radne memorije nešto je veća nego u Deb Testing Xfce (što je instalirano na istom laptopu kao jedini OS). Dok je u Debianu u stanju mirovanja oko 350 Mb, s Manjarom se penje na približno 550 Mb. Trajnost baterije trebalo bi tek provjeriti, no ionako mi služi samo za krajnju nuždu i uvijek koristim mrežno napajanje.
Ne kanim instalirati Manjaro, ali igrat ću se s njime malo dulje uživo. Priznajem da mi se jako svidio.