Ubuntu 20.04 beta: Pusti me na miru

U ovom povratničkom članku, iweb govori o svom iskustvu s novim Ubuntuom.

Malo konteksta

Otprilike pet godina mi Linux nije bio primarni operativni sustav. Koristio sam ga na serverima, doduše, ali ipak – Linux na serveru je daleko različit od Linuxa na desktopu. Četiri od tih pet godina proveo sam na macOS-u, a petu na Windowsu 10. Oba ta sustava su stabilna i zrela s bogatim ekosustavom, no dijelom silom prilika, a dijelom jer sam bio znatiželjan, odlučio sam se instalirati Ubuntu 19.10. Ubuntu mi je bio uvijek najdraža distribucija, ali s 19.10 sam imao nekih sukoba. Ipak, jednog sunčanog ponedjeljka, odlučio sam ga ažurirati na Ubuntu 20.04 beta. Update je prošao bez ikakvih problema, pa iz tog razloga nećemo imati instalaciju pokrivenu u ovome, ali nadam se samo da je bolja od one za 19.10.

Što novoga donosi novi Ubuntu

Novi Ubuntu 20.04 LTS donosi između ostalog:

• GNOME 3.36, koji je među desktop sučeljima toliko kontroverzan da sam prolio kavu po tipkovnici razmišljajući što da o njemu napišem, a da ne bude barem jedan tabor ljut na mene
• Kernel 5.4, o kojem ne znam što da napišem
• OEM logo prilikom pokretanja, jer nam je svima to nedostajalo
• bolju podršku za ZFS, manji ISO, novi wallpaper, bolje performanse itd.

Ovo se možda sve ne čini na papiru kao neko preveliko ažuriranje, ali sitne promjene koje je Canonical napravio u ovoj verziji čine čuda za korisničko iskustvo.

Prvi dojmovi

Iako Focal Fossa donosi mnogo toga novoga, ono što će prvo upasti u oči je nova tema. Ikone su većinom bolje i preglednije te su dizajnirane nešto preglednije.

Ipak, ovo se ne širi na cijelu temu: iako je većinom dizajnirana lijepo i pregledno, bez ikakvog objašnjivog razloga (barem na prvu) su kontrole u postavkama ljubičaste, dok je općenito u cijelom sustavu accent boja narančasta. Pomalo mi je to čudan izbor, ali ništa pretjerano. Svejedno, bilo bi mi drago da se accent boje mogu mijenjati ili generirati iz wallpapera kako to rade neki drugi sustavi (khm).

Također, ta tema ima tri varijante: Light, ako baš volite bijelu boju; Standard, ako ste svjesni da svijet nije crno-bijeli; te Dark, za one među nama koji ipak ostaju bingeati serije do ranih jutarnjih sati.

U svakom slučaju, novi Ubuntu izgleda jako, jako lijepo: ali kakav je za koristiti? Ipak je to GNOME, mora da je užas.

O koristivosti novog Ubuntua

Canonicalov izbor da prestanu s razvojem Unityja i počnu koristiti GNOME bio je popraćen tugom u Ubuntu zajednici. Unity je bio zapanjujuće dobar DE nakon nekoliko godina razvoja, a GNOME je taman tad nekako smatrao da nitko ne treba zapravo minimizirati svoje prostore: ja sam prvi bio razočaran takvim potezom, a GNOME me se nije baš dojmio u 19.10.

No, u 20.04 je priča ipak nešto drugačija: Ubuntu donosi GNOME koji je brz, relativno funkcionalan i stabilan, čak i u beti. Štoviše, to nije samo Ubuntuovo djelo: GNOME donosi i neke nove, izuzetno korisne funkcionalnosti koje su nedostajale.

Uglavnom, u 20.04 dobit ćete Do not disturb i općenita poboljšanja obavijesti, koje su na GNOME-u među najboljima, sitna poboljšanja Docka koji je sad automatski (polu)proziran, poboljšane dijaloge za funkcije tipke (za koje mi stvarno nije jasno zašto su toliko ogromni, osim da su inspirani najgorom macOS-ovom odlukom) te nešto bolje postavke u kojima manje morate kopati da nađete nešto.

Unatoč svim tim poboljšanjima, GNOME-ova ‘mi najbolje znamo’ filozofija se još uvijek očituje u nekim dijelovima, pa ćete za uključivanje postavke ‘Disable touchpad while typing’ morati instalirati prokleti gnome-tweaks. Ipak, to je valjda jedina postavka za koju će on trebati, ali je toliko esencijalna da mi nije jasno zašto nije u postavkama sustava. Nažalost, ni u tweaksu ne možete namjestiti timeout za nju, pa ste zadovoljni ako i samo ako tipkate kao Mark Shuttleworth, a inače… sretno.

Zapravo, navedeno mi je jedina prava frustracija s GNOME-om na novom Ubuntuu. Ostale stvari mogu prožvakati, a ima i nekih dobrih stvari. Primjerice, pretraga je konačno dobra! To jest, onako. Datoteke se iz nekog razloga indeksiraju tek nakon što ih prvi put otvorite, a inače je jako spora dok ih nađe sama, pa ćete se nagledati ‘Searching…’ poruke. Doduše, ako je nešto u indeksu, nađe se instantno, a podržava pretragu raznih izvora, pa i kalkulatora i znakova, što ju čini najboljim suparnikom Spotlighta kojeg imamo u nekoj Linux distri. Isto tako, upravljanje prozorima je konačno smisleno i klikom na aplikaciju u docku odmah vidite sve njene otvorene prozore. Hvala.

Stabilnost i sustav

Ubuntu 20.04 je LTS izdanje, stoga bi trebalo biti stabilno: i uistinu, u ovo malo vremena što sam ga koristio, nisam primijetio nikakve probleme sa stabilnošću – osim GNOME-ovih, gdje mi se shell crashao zbog nekih ekstenzija. Ipak, ovo je vjerojatno problem do upgradea i third-party softvera, stoga – novi Ubuntu se čini sasvim solidnim.

Nažalost, Ubuntu Software je još uvijek užasan – štoviše, čini mi se užasniji nego prije: računalo mi je bilo nekoristivo sporo dok je instalirao LyX, a System Monitor je javljao jako velik CPU usage, što je svakako problem. Doduše, ovo neće praviti problem nikome vičnom Ubuntuu jer će jednostavno instalirati sve što treba aptom, snapom ili dpkgom, ali za početnike je ovo nevjerojatno grozno napravljeno. Ne razumijem kako program koji treba cca jednu naredbu* pokretati u pozadini može biti toliko spor – zar pišu algoritme za generiranje početne stranice s kompleksnošću O(n!)?

Zaključne misli

Ubuntu 20.04 (betu) prate neki problemi koji su već tradicionalni za Linux zajednicu poput čudnih predrasuda developera (GNOME-a, u ovom slučaju) oko toga kako se računalo koristi i generalno loših rješenja za neke probleme (poput Ubuntu Softwarea ili potrebe za gnome-tweaksom).

No, koristeći Ubuntu 20.04 nisam dobio loš dojam, unatoč ovim bugovima. Zapravo, Ubuntu me ponovno osvojio svojom kombinacijom fleksibilnosti i stabilnosti. Ne mislim tu na onaj archerski pristup, već hoću reći da Ubuntu konačno uspijeva u onom što mnogi prije njega nisu, a to je da dok ga koristiš, zaboraviš na OS – nije bitno što je ispod haube dok se ne igraš s njim. Ubuntu te nastoji ne živcirati (pa tako čak i ima podršku za prijavu otiskom prsta), a u tome i uspijeva.

Naposljetku, jednom dojmu se ne mogu oduprijeti, a to je da Ubuntu ima viziju. Znam da to zvuči kao buzzword, ali Ubuntu mi se čini kao OS koji zna što hoće: hoće te pustiti na miru, da se baviš onim čime trebaš. Ubuntu ti se ne petlja i to mu je najveći uspjeh.

---

* svjestan sam da mora napraviti više od toga, ali budimo iskreni: koliko više posla ima? treba dohvatiti podatke o paketima, parsirati ih, prikazati i pokrenuti snap install kad korisnik klikne.