2.185 pregleda

Ubuntu: Možda je vrijeme za promjene?

0

Niže napisani tekst je nastao prvenstveno iz radoznalosti i želje za saznanjem gdje je Ubuntu danas. Naime, nekoć sam i sam bio Ubuntu korisnik.
Nekoć kao nekoć davno, tražeći jedan DVD medij za forumskog kolegu shrikea našao sam i instalacijski CD medij za 5.04 verziju, a od tada je prošlo puno vode ispod mosta.

Tekst opisuje proces instalacije i iskustva prilikom korištenja i, iako izgleda kao neprekinuti slijed događaja, zapravo se radi o desetak dana druženja sa Ubuntuom.

Također, radi se više o komentaru nego klasičnom osvrtu i svi izrečeni stavovi nisu službeni stavovi portala linuxzasve.com već isključivo moji osobni, a isto se odnosi i na iskustva prilikom korištenja koja opet ovise o mojim stavovima kao primarno Debian korisnika i hardveru na koji je operativni sustav instaliran. Napominjem da sam se trudio biti nepristran koliko god je to realno moguće. Poanta je da će potencijalni čitatelj ipak dobiti najbolju sliku ako sam instalira Ubuntu.

Što se tiče hardvera, radi se o komponentama koje su nabavljene sa ciljem da rade pod otvorenim operativnim sustavima i sve su od dobro do odlično podržane u tom okruženju.
Krenimo..

Instalacija. Particiju na jednom od HD-a sam pripremio još jučer (dan prije nego sam krenuo sa instalacijom, op. a.), pa tako i instalacijski CD medij.

Nakon prilično dugog učitavanja pojavio se oku ugodan izbornik koji nudi instalaciju ili isprobavanje OS-a live metodom. Stvari se ponajbolje probaju korištenjem, a i sreća prati hrabre pa sam preskočio isprobavanje i krenuo sa instalacijom. Možda bi bilo bolje odmah na samom početku ponuditi mogućnost instalacije, čime bi se izbjeglo trošenje vremena potrebnog za učitavanje sadržaja medija za korisnike koji ne žele bootati live CD.

Ono što je defnitivno praktično prilikom instalacije je mogućnost podešavanja konekcije na Internet, koja uključuje i mogućnost podešavanja bežične veze na usmjerivač. Tko ne zna što je to usmjerivač bi trebao provoditi više vremena na forumu, tamo su odgovori na sva pitanja. Moja Ralink bazirana PCI Wi-Fi kartica koja inače koristi vlasnički firmware je odmah prepoznata a jedina poteškoća je nastala prilikom upisivanja PSK-a zbog nelogičnosti u slijedu instalacije gdje instalacija pomisli da imam englesku tipkovnicu samo zato jer sam odabrao engleski kao jezik za komunikaciju s istom.

Biranje tipkovnice se odvija kasnije, čak je napravljena i prilično zgodna aplikacija za pomoć pri utvrđivanju layouta (čiju funkcionalnost nisam isprobao ), ali to bi svakako trebalo biti puno ranije, odnosno prva ili druga opcija koju treba podesiti.
Negdje sam čitao o mogućnosti biranja koji će paketi OSIM ORIGINALNO ZADANIH biti instalirani. Nisam sasvim siguran JE li se to odnosilo već na verziju 10.10; moguće je da griješim, ali jedini izbor koji se nudio je mogućnost instalacije MP3 kodeka i nadogradnje originalno zadanih paketa odmah prilikom instalacije.

Sami installer je vrlo lijep i prilično idiot proof ili user friendly, kako god vam se više sviđa. Ono što bih dodao je mogućnost kopanja dublje ispod poklopca motora direktno iz grafičke instalacije budući da svi korisnici Ubuntua sasvim sigurno ne žele čistu klikete-klik instalaciju. No dobro, to je moguće na druge načine (prvenstveno iz rebrandiranog Debian installera koji se nalazi na diplomatski nazvanom Alternate instalacijskom mediju) pa to neću shvatiti kao nešto sasvim loše jer su korisnici kojima takve opcije trebaju vjerojatno upoznati sa njihovim postojanjem.

Još jedna dobra stvar je što instalacija koristi vrijeme potrebno za unošenje korisničkih postavki za kopiranje datoteka na HD, skraćujući time vrijeme trajanja postupka.

Postavke sam unio, krenuo je niz vrlo zgodnih sličica gdje Canonical (TM) objašnjava slučajnom prolazniku zašto je Ubuntu najbolji operativni sustav na svijetu (khm, poznato od nekud?), kad kvrc, kaže on da ne može kopirati neke fontove na HD.
Ok, nisam checksumirao medij, vjerojatno se loše snimio, leti u smeće i snimam drugi, ovog puta sa verifikacijom podataka. Krećem iznova ali prođe vrijeme, dođe rok ( za ponovni niz lijepih sličica ), evo vraga skok na skok.

Sada je ostao na zadnjem forward kliku prije sličica i nije se želio pomaknuti dalje, govoreći mi kako je spreman za nastavak kad god sam i ja spreman. Nisam znao što bih mu na to rekao jer sam bio potpuno spreman a svejedno se nije ništa dogodilo, bez obzira što sam to stvarno jako želio, najviše zato što sam čuo da se sve što čovjek stvarno jako želi i ostvari. Pokušao sam i sa praktičnijim metodama koje uključuju interakciju korisnika i računala ali ni pogled u terminal nije otkrio ništa pametno. Reboot je majka svih rješenja pa čemu oklijevati…

Treća sreća, ovog puta je sve prošlo u redu osim završnog dijela gdje instalacija izbaci medij nakon čega izjavi hrpu I/O grešaka i zablesira PC do razine da sam ga resetirao na gumb.
Izgleda da je ona pučka mudrost o sreći i hrabrosti ipak pučka glupost, rame uz rame onoj sa jakim željenjem.

Napokon, prvo bootanje. Pričalo se dosta i o brzini dizanja Ubuntua, čak su se spominjale i neke prilično impozantne brojke, i cijeli proces zbilja traje kratko, iako možda ne Debian 6.0 kratko. Lijepo je ustanoviti da je Grub prepoznao da se nalazi u suživotu sa 6 verzija Debian kernela (da, lijen sam) plus Prozorima u najboljem izdanju ikad, veličanstvenom čudu moderne tehnologije po imenu Vista.

Jedino me začudio nedostatak nekog prekrasnog Grub splasha, to mi nije Ubuntu stil. Marko, Marko imenjak Modni Pačić ti to nikad ne bi oprostio (kad bi znao uključiti računalo).

I prvi pogled na radnu površinu, sve skupa to još uvijek izgleda malo zbrčkano i razvučeno zbog nedostatka odgovarajućih upravljačkih programa za grafičku karticu u kombinaciji sa wide screenom. Iznenadila me ponuda za instalaciju dodatnih 90 nadogradnji, izgleda da je ona kvačica koja bi trebala reći da to želim obaviti odmah prilikom instalacije to ipak odlučila zadržati za sebe. Neka, lijepo je imati prijatelje koji znaju čuvati tajne. Usput primijetih i nekoliko uninitialised value poruka prilikom pokretanja Update Managera.

Pa instalirajmo ih! Instalirah, Ubuntu je saopćio da bi želio biti ponovno pokrenut pa sam mu ispunio želju, kad opet kvrc, ovaj put smo došli do prikaza velikog crnila na monitoru. U tom trenutku se i meni smračilo pred očima jer još uvijek imam traume od Open Suse instalacije gdje sam imao sličan problem koji se pretvorio u osmosatnu kalvariju. Ne da je Open Suse nešto posebno loš operativni sustav, to je naprosto bio nesretan splet okolnosti. Srećom je bilo dovoljno ponovno se obratiti majci svih rješenja, vidi gore. I ne, ovo nije još jedna šala o rekurziji, gore neće pisati “vidi dolje” već se spominje majka svih rješenja.

Bez kamena na srcu se logiram, sve skupa izgleda malo ljepše i u tom trenutku me dočekao napad iz zasjede. Iskoči pop up (a što bi drugo s takvim imenom) i kaže “Ja sam vlasnički upravljački program za grafičku karticu, ja sam vlasnički upravljački program za grafičku karticu, instaliraj me, instaliraj me!!!”. Vidim, nema zezanja sa njim, pa kliknuh i instalirah ga.
Ubuntu je ponovno izrazio želju da ga se ponovo pokrene što sam ponovno i napravio osjećajući se kao da sam se vratio u 1998. godinu jer sam se tad zadnji put ovoliko narebootao.

Konačno, sistem se čini upotrebljiv, rezolucija je na mjestu. Ovdje bi bilo dobro napomenuti da tim koji se brine o izgledu Ubuntua radi vrlo dobar posao, novi Ubuntu font izgleda odlično, a jedina stvar na koju se valjda nikad ne bih naviknuo je ova budalaština sa prozor gumbima na lijevoj strani. Potpuno nepotrebno, originalnost se može pokazati i na druge načine.

Kad sam se već počeo zabavljati sa grafičkom karticom, odlučio sam složiti i twin view sa TV-om što sam bez poteškoća učinio sa par klikova.

Jedan od prvih primjeta je bio da se u bookmarksima Firefoxa nalazi link na Debian web stranicu ( http://www.debian.org/ ). To je zbilja najmanje što se može učiniti, ako ne i debelo premalo, ali veseli srce.

Ali kakav je to PC koji ne može na Fejsić. Tom analogijom sam osjetio nedostatak Jave i Flasha i krenuo sam na Applications > Accessories > Terminal > sudo apti.., A NE! Zašto su se dragi ljudi mučili radeći Software Center, ipak sam izabrao njega. Iznenadni, ne potpuno definirani osjećaj tuge i sjete mi je prošao kroz srce i pomislih “Svijet je krenuo nizbrdo kad se na Linuxu stvari instaliraju sa klikanjem”, ali svejedno sam ustrajao u tom naumu.

Software Center je zbilja dobra aplikacija za početnike i sve koji se tako osjećaju, dobro dizajnirana, pregledna, sakriva onaj tehnički dio instalacije koji zbunjuje novake i može se reći da je to korak naprijed u približavanju GNU/Linuxa prosječnom korisniku računala. Naravno, izludit će vas ukoliko želite instalirati Vim, ali još uvijek postoje Synaptic i terminal.

Ono što u cijeloj priči nedostaje je distinkcija između otvorenog i vlasničkog softvera. Sav vlasnički softver je dostupan odmah nakon instalacije što i nije samo po sebi toliko loše jer Ubuntu cilja na početnike i prosječne korisnike, a većina ljudi iz tih kategorija ili uopće nema ili ima mutnu sliku o razlici u licenciranju, načinima kako jedan i drugi softvare nastaju i mogućnostima distribucije. Naravno to predstavlja problem prvenstveno u instalaciji, ali i korištenju operativnih sustava koji rade tu razliku. Istina, prilično lako rješiv problem.

Upravo iz tog razloga bi implementacija još jedne rečenice u informacijama o pojedinoj aplikaciji koja bi govorila “Ovo je slobodni softvare” ili “Ovo je vlasnički softver” i referencirala se na vanjski izvor u kojem je objašnjena razlika, učinila puno i za edukaciju korisnika, a dugoročno i za Ubuntu pa i cijeli pokret otvorenog koda.

Ali vratimo se konfiguraciji. Osjećajući se spremnim za multimedijalne izazove Internet prostranstava, uputih se na Youtube. Kad ono “ima slike – nema tona”. Ne samo na Youtubeu nego i sa audio i video datotekama.
Inače radi se o M-audio Audiophile 2496 PCI kartici, kartici koja definitivno nije najčešća u konfiguracijama ali je odlično podržana na otvorenim sustavima i FreeBSD a dvije verzije testnog Debiana ( http://www.debian.org/devel/testing ) nisu imale gotovo nikakvih problema sa reprodukcijom, barem ne direktno vezanih uz zvučni podsustav.

Brzinskim pregledom sam ustanovio da nije na muteu, dapače PulseAudio je bio uvjeren da kartica ispušta zvukove jer je prikazivao pruge koje su skakutale u ritmu. Problem s tim je da još uvijek nisam naučio slušati boje, to ide u TODO listu. Pristupajući problemu na “Izbaci uljeza” način ( što ima na Debianu a nema na Ubuntuu i obrnuto ), deinstalirao sam PulseAudio što je uz ( još jedan! ) reboot riješilo tu situaciju.

Recimo da su svi problemi oko upogonjavanja riješeni, pa pogledajmo malo čega tu ima. Ono čega definitivno ima su putokazi koji vode negdje gdje se može nešto kupiti od Canonicala (TM), što je i za očekivati od svakog OS-a iza kojeg stoji komercijalna tvrtka.

A nešto se i dijeli, Ubuntu One servis uz mogućnost kupovine nudi i besplatnih 2GB prostora na njihovim poslužiteljima kojima se može pristupiti od bilo gdje i sa bilo kojeg računala (postoji i Windows (TM) beta klijent), a klijentska aplikacija je integrirana u Nautilus i to radi dobro.

Ups, lažem, možete pristupiti samo sa računala koje ima instaliran Ubuntu ili Windowse (TM) budući da se Canonical (TM) potrudio napraviti klijentsku aplikaciju samo za te operativne sustave. Klijentsku aplikaciju nije moguće instalirati na Fedoru ili Arch, zapravo niti na jednu drugu GNU/Linux distribuciju uključujući i Debian na kojem je Ubuntu baziran.

U obranu Canonicala (TM) ću reći da je klijentska aplikacija ( za razliku od poslužiteljske ) napravljena u duhu softvera otvorenog koda što ju čini vrlo korisnom ukoliko Canonical (TM) ikada odluči ugasiti navedeni servis. Naime, opće je poznato da u klijent/poslužitelj modelu samo dva klijenta otvorenog koda bez poslužitelja odlično funkcioniraju zajedno, vrlo su korisna i doprinose općem dobru.

Čak sam i sasvim bezobrazno išao snifati promet ne bih li uperio prstom i rekao glasni “A-HA! Ubuntu šalje vaše podatke u clear textu!”, ali ništa od toga, TLS je u igri, sigurni ste. Osim što je to bilo bezobrazno, bilo je i unaprijed osuđeno na propast, vjerojatno si nešto takvo ne bi dozvolili.

PPTP na Network Manageru je proradio od prve ( nakon što sam ulovio gdje zapravo trebam kliknuti da se pokrene, plod višegodišnjeg nekorištenja istog ), zadovoljan sam.

Obradio bih fotografiju, ali nemam čime? U originalnoj instalaciji dolaze jedino OO Drawing čije su mogućnosti minimalne i Shotwell koji i nije editor nego upravitelj fotografijama ( koja je točno svrha takve aplikacije, ime direktorija sa mjestom i datumom nije dovoljno dobro? No dobro, nerazumijevanje toga je moj osobni problem ).

Nije osobiti problem instalirati neki od poznatih editora, ali uzevši u obzir nazivno evangelističku prirodu Ubuntua, mislim da bi bilo dobro imati neki editor odmah nakon instalacije, prvenstveno za osobe koje ne znaju što od ponuđenog zapravo žele.

Instalirao sam još nekoliko aplikacija koje koristim i sve rade u rangu očekivanog. Problem koji se događao je nakon ostavljanja Firefoxa na životu u dugim vremenskim razdobljima, posebno na stranicama obogaćenim Javom – jednostavno ga se mora povremeno upaliti i ugasiti da se malo osvježi.

Nadalje, OO je imao problema sa otvaranjem ovog istog dokumenta, morao ga je nekoliko puta “oporavljati”. Je li to povezano sa činjenicom da sam baš taj dokument stavio na Ubuntu One ili je vezano isključivo za OO, ne znam, nisam istraživao.
Osim toga nemam nekih većih zamjerki na stabilnost, barem u ovom kratkom periodu i pomalo ograničenom korištenju.

Ne znam što bih više testirao a da ne uključuje dugačke konfiguracije i stres testove, tako da ću ostati na ovome.

Zaključak

Tehnički gledano nema dvojbe da je Ubuntu jedna od GNU/Linux distribucija koja je jako puno napravila za olakšavanje same instalacije i prezentaciju operativnog sustava korisniku.
Iole informatički pismen korisnik ga na odgovarajućem (dobro podržanom na Linuxu) hardveru može bez većih problema i razbijanja glave instalirati, podesiti osnovne postavke i koristiti za svakodnevne potrebe.

Naravno, Ubuntu nije bio prva distribucija koja je krenula tim tragom, a ni danas nije usamljen na desktop tržištu, tu su PCLinuxOS koji je jako hvaljen, Linux Mint koji je zapravo Ubuntu fork , ali sa LMDE izdanjem baziranom na testnom Debianu i nedavnim izjavama kako ne misle u stopu slijediti Ubuntu u Canonicalovim (TM) planovima razvoja će vjerojatno sve više raditi na vlastitom putu. Tu je, još vruć od pečenja, i Fusion Linux kao remiks Fedore sa hrvatskim potpisom koji naočigled skuplja sljedbenike. Međutim, Ubuntu je trenutno svakako najuspješniji na tom putu ako je mjerilo uspješnosti broj korisnika.

Je li za to zaslužno dobro izabrano vrijeme za pokretanje projekta, birajući trenutak kada je broadband pristup Internetu postao masovno dostupan i oslobodio Linux tereta soft modema, dok je u isto vrijeme i iz istog razloga podržanost desktop hardvera dosegla kritičnu razinu koja omogućuje korištenje i na većini generičkih konfiguracija? Korištenje Debiana, odnosno najvećeg samostalnog izvora Linux baziranog softvera otvorenog koda (pa i vlasničkog) kao baze, uz ukidanje pravila koja otežavaju korištenje istog prosječnim korisnicima apsolutno nezainteresiranim za nekakve čudne brojke i slova u terminalu?

Dobro plasirani marketing uz Shuttleworthovu space cowboy karizmatičnost kojom je uspio postati jedno od najpoznatijih lica u svijetu otvorenog koda? Novac ( koji je zaradio prodajom vlasničkog softvera vlastite produkcije ) iza projekta? Zajednica koju je uspio preobratiti na odricanje od poslovičnog Linux elitizma? Vjerojatno sve od navedenog, uz još ponešto.

Ipak, čak i prilikom isključivo matematičkog ocjenjivanja Ubuntua, primjećuje se cijena popularnosti. Nakon prelaska sa Debiana koji je na istom hardveru i u testnoj verziji u 99% situacija kiruški precizan i stabilan, jednostavno je nemoguće ne primijetiti glitchy efekt kod Ubuntua. Uglavnom se ne radi o ozbiljnim problemima, ali se primjećuje.

To je sasvim normalno i očekivano jer je nemoguće pratiti zadnje verzije softvera, ukinuti elitizam i pritom zadržati jednaku kvalitetu. Ujedno je sasvim jasno što izabire većina korisnika ukoliko su suočeni sa dilemom “kvaliteta plus starije verzije aplikacija plus forsiranje slobodnog softvera jednako problemi i potreba za više učenja” nasuprot “obrnuto jednako nešto više restartanja ali se ne mora učiti”, dakle iz “napravimo proizvod za običnog korisnika” gledišta je to dobar izbor.
Ili možda dugoročno tu ipak postoji problem?

Gledajući isključivo tehnikalije, budući da većinu korisnika ideološka strana priče i ne zanima previše jer od nje nemaju nikakve odmah opipljive koristi, kao glavne prednosti GNU/Linux distribucija se uglavnom navode stabilnost i sigurnost. Ukoliko se taj stabilni rad naruši, nema baš nekog razloga zbog kojih bi se Ivica odlučio zamijeniti svoj dosadašnji operativni sustav Ubuntom, uz opće rušenje kredibiliteta (ako nije savršeno stabilan, GNU/Linux nije ni sve ostalo što se tvrdi). A to otprilike pokazuju i brojevi koji kažu da je Ubuntu postigao najveći uspjeh na već postojećem udjelu desktop korisnika koji su izabrali Linux, a napravio vrlo mali pomak u populaciji korisnika drugih operativnih sustava.

Međutim, iako se po tom pitanju nije ništa previše promijenilo od ranih verzija gdje se to još uvijek moglo nazvati dječjim bolestima, to je ispravljivo.
Ono što je možda više zabrinjavajuće jest da sa svakom verzijom Ubuntua postaje sve jasnije da je Canonicalov (TM) interes za doprinos otvorenom softveru uglavnom deklarativan.
Ubuntu kao najkorištenija i najpoznatija distribucija ima veliku moć s kojom bi trebala doći i velika odgovornost, barem se tako kaže.

Tu nije riječ o korištenju isključivo otvorenog softvera jer je svima, odnosno barem svima koji žive na planeti Zemlji  (http://stallman.org/), jasno da mogućnost korištenja isključivo slobodnog softvera nije mogućnost, ali Ubuntu sa svojim statusom ima priliku raditi na edukaciji i širenju ideje dijeljenja znanja i tehnologija čime bi prvenstveno pridonio samome sebi jer počiva na tim istim temeljima.

Postoji i nastavak priče, Ubuntu počinje biti sinonim za GNU/Linux. U isto vrijeme Ubuntu je sa svakom novom verzijom sve manje kompatibilan sa ostatkom distribucija (ponekad i sa samim sobom iz verzije u verziju između kojih prolazi vrlo malo vremena) i očigledno je da se u Canonicalu (TM) ulaže više napora na interoperabilnost sa vlasničkim operativnim sustavima (zapravo riječ je o samo jednom) nego ostatkom slobodnih sustava. Zapravo se otvoreno iznosi da ne misle ulagati previše napora u radu sa originalnim razvijateljima aplikacija i kompatibilnosti sa drugim GNU/Linux sustavima.

Ukoliko bi se neka od distribucija i uspjela probiti i etablirati na desktop tržištu, dobitak za sve ostale bi bio u vidu vlasničkih upravljačkih programa ( očekivanja da će AMD (TM) ili Nvidia (TM) ikada pokazati izvorni kod svojih upravljačkih programa su u najmanju ruku nerealna ) i aplikacija, pa i otvorenih jer bi takva distribucija trebala imati veliki broj razvijatelja.
Što ako te vlasničke aplikacije budu pisane isključivo za najkorišteniju distribuciju koja nije kompatibilna sa ostalima? Vlasnička aplikacija se ne može prilagoditi.

Zašto trošiti vrijeme na prilagodbu i onih otvorenih i time dodatno povećavati problem disipacije radne snage kao jednog od glavnih usporavača razvoja otvorenog softvera? Ne podsjeća li to na situaciju kada je, tada najpopularnija, IBM-ova (TM) osobna računala bilo moguće dobiti sa samo jednim, zatvorenim i nekompatibilnim, operativnim sustavom?

Možda je vrijeme za promjene…

Back home with Debian.
Autor: glaskonciLLa

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 0.0/5 (0 votes cast)

Oznake:

Ostavi komentar

© 2017 Linux Za Sve. | Impressum | Sadržaj je licenciran pod CC-SA-3.0 ako nije drugačije naznačeno.
Proudly designed by Theme Junkie.