Linux u doba antike

Image by Dirk (Beeki®) Schumacher from Pixabay

Problem s ovim mojim tekstovima je u tome što oni nisu ni osvrti, ni recenzije, ni tutoriali, a opet imaju od svega pomalo. Osvrnem se, tu i tamo, na Linux/GNU i nabacim koji društveno osjetljivi komentar, dam (ne baš potkrijepljenu) ocjenu softvera i nabacim poveznice na tutoriale koji su mi pomogli riješiti još jednu zavrzlamu u Terminalu. Na užas mnogih, slijedi nam još jedan bućkuriš kroz prizmu Linuxa. Zapravo je “gospon” Vl@do kriv. On i ja smo, što se Linuxa tiče, vršnjaci. Kad on napiše neki tekst, odmah se ja moram prilijepiti jer volim da moja bude zadnja.

U novinarskim intervjuima, televizijske glumce često pitaju: “Koja epizoda serije Vam je najdraža?”, na što često slijedi odgovor da nijednu epizodu nisu pogledali. Često me mučilo zašto je tome tako sve dok nisam pogledao snimku jednog božićnog koncerta svog folklornog ansambla u kojem sam plesao. Dok ste tamo na pozornici, imate osjećaj kako sve ide besprijekorno. Nastupate točno onako kako je koreograf (koji, usput budi rečeno, sjedi u publici) zamislio.

I onda, par dana kasnije, a nakon što je ponosni tata uredio snimku, na istoj vidiš katastrofu: plesači se nisu poravnali u liniju u splitskoj kvadrilji, krug u podravskom kolu bio je elipsa, u međimurskim plesovima “kalaptanc” (ples sa šeširom) bio je upitne kvalitete. Ja imam istu reakciju kad pogledam svoja dva prethodna osvrta na Linux: “Koji je naivni mulac ovo pisao?”

Međutim, kvaka je u tome da publika, izuzev roditelja, koji su i sami izvodili te koreografije desetljećima prije, ne prepoznaju te greške jer “što mozak ne zna, oko ne vidi”. Ako i prepoznaju, njihov pljesak nije ništa manje iskren ili gromoglasan. Publika, uglavnom, cijeni trud, ne krajnji rezultat. Putovanje često bude važnije i edukativnije od cilja.

U proteklih 10+ godina, puno sam toga naučio i još uvijek učim. Sa pažljivim doziranjem samopouzdanja mogu reći da je moguće razlikovati onog renesansnog naivca koji je jedva razlikovao Software Center od Synaptica u Linux Mintu 13 (Maya) i držao se Worda i Excela kao pijan plota od ovog (nadajmo se nešto zrelijeg) momka koji piše u LaTeXu, a tablične zadatke rješava u Gnumericu ili Pythonovom Pandasu.

Od Liceja i Akademije do Tuxa i Hrelića

Jedan od famoznih antičkih bradonja (Sokrat, Platon, Aristotel ili onaj Diogen iz bačve, ne znam) zaključio je da ljudi vole tri stvari: ono što je istinito, ono što je lijepo i ono što je dobro. Kako bi mogli razlikovati istinu od laži, lijepo od ružnog i dobro od zla, ti antički bradonje su, redom, “izmislili” logiku, estetiku i etiku. Volim nadodati, a vjerojatno nisam prvi koji to čini, da volimo i ono što je korisno pa smo zato izmislili i pragmatiku. A tim kvalitetama Linuxa se ovaj put planiram pozabaviti.

Je li Linux estetski?

Iako sam ostao veliki gamer i time ipak djelomično ostao vezan za “Prozore”, moja prava frustracija Microsoftom proizlazila je iz mog stava da su napuštanjem padajućih izbornika svoje uredske softvere masakrirali. Svjestan sam da je to bilo učinjeno radi prilagodbe tehnologijama ekrana osjetljivih na dodir (touchscreen) koji su onomad polako, ali sigurno preuzimali tržište. Google je sa svojim uredskim pandanima riješio to puno elegantnije: u web-pregledniku padajući izbornici, na mobitelu samo gumbi. Tko zna, možda bi nama, kasnim milenijalcima, trebalo nakalemiti i padajuće izbornike uza sve ostale stereotipe koje nam pripisuju. A kao što sam komentirao i prije 10 godina, tadašnjem OpenOffice-u sam se prodao zbog onog gumba za instant generiranje dokumenta u PDF formatu. The Document Foundation je svoj LibreOffice ostavio u staromodnom izdanju.

Ako još k tome dodamo i sve one aplikacije koje bi, tobože, trebale pridonijeti sinergiji mog mobitela i stolnog računala, pa kalendar, pa media player, pa Cortana, pa Windows Maps i Xbox plug-in jedan, drugi, treći… Ma daj, bježi od mene!

Možda imam pogrešan dojam, ali kao da se i mnoge out-of-the-box Linux distribucije ponekad zalete grlom u jagode i dolaze sa gigabajt-dva teškim aplikacijama koje će nam (kao) trebati… not. Istini za volju, i takve distribucije trebamo, pogotovo za kućne/uredske korisnike.

Početkom godine, moji ukućani su mi došli sa pacijentom starije dobi, HP ProBook 4540s. Imao je OpenSuSe naljepnicu na sebi, no vrtio je Desetku s velikom mukom. “Samo da radi.”, rekli su mi. I tako sam krenuo u potragu za još jednom distribucijom. Za razliku od distro-(s)hoppinga otprije desetljeća, što je uključivalo višestruke instalacije u virtualki, danas izbor radim malo drugačije. Polazna stanica mi je kratki upit što bi dotični korisnik želio, pa onda konzultiram distrochooser.de (web stranicu s upitnikom na temelju preporučuje nekoliko distribucija). Nakon toga nezaobilazni Distrowatch gdje ćete, uz recenzije, naći tablicu o prethodnim inačicama odabrane distribucije, njihove “rokove trajanja” (end-of-life), koja grafička sučelja nude i popis popularnih aplikacija/paketa s kojima dolaze. Na “razgovor za posao” bili su pozvani: Zorin, Manjaro i MX Linux.

I tu iskrsne ona vječita dilema: debianoidi ili archoidi. Repozitoriji matičnih distribucija Debiana i Archa su upravo kao buvljak na Hreliću. Sve se nađe. SVE! Trebate li nešto za analitičku kartografiju, poslužit će vam QGIS. Želite li pratiti satelite, instalirajte Gpredict. Za tehničke crteže, imate FreeCAD i QCAD, a i za crtanje strujnih krugova ili tiskanih pločica će se naći nešto. Ako vam ne sjedne XFCE sučelje, možete dohvatiti neko drugo: GNOME, KDE ili neki od window managera. Estetika Linux/GNU okoliša ne krije se (samo) u privlačnosti grafičkih korisničkih sučelja (graphical user interface – GUI) nego i u njihovoj raznovrsnosti i slobodi stvaranja koja stoji iza toga.

Kao što je lijepo sažeto u geslu Linux Minta: “From freedom came elegance.”
Iz slobode je proizašla elegancija.

Gledano tako, odgovor na pitanje glasio bi: “Da, Linux je estetski.”, premda sam svjestan da sam se ovdje spotaknuo o pragmatičnost/funkcionalnost. Rekli bi zlonamjernici da između redaka piše “lijepo je ono što je korisno”.

Je li Linux pragmatičan?

Iako estetika i pragmatika, odnosno ljepota i funkcionalnost, idu ruku pod ruku, potonju ipak promatram kroz vizuru održavanja i nadogradnje aplikacija. Poput kornjače i Ahileja, distribucije se načelno dijele u one sa stabilnim izdanjima (stable release ili point release), poput Debiana, i one sa… pa… trčećim (rolling-release) izdanjima, poput Archa. Prvima je naglasak na dugoročnoj funkcionalnosti, drugima na dostizanju ganz neu softvera.

Međutim, za razliku od kornjače i Ahileja, i debianoidi i archoidi stignu do cilja, ponekad i istovremeno. Dapače, ne postoji stroga linija razdvajanja. Neki debianoidi, poput MX-a, preuzeli su stabilnost svog starješine i pomalo koketiraju sa rolling-release modelom, a neki archoidi, poput Manjara, potencijalnim korisnicima nude i malo konzervativnije, point-release-ish, mogućnosti. I sami starješine, Debian i Arch, imaju svoje testing i LTS (long-term-support) inačice, barem kad je Linuxova jezgra (kernel) u pitanju.

Razdioba Linux distribucija po Yorkinu

Imajući u vidu tako definiranu pragmatičnost/funkcionalnost i potrebe svojih ukućana, odluka je na kraju pala na MX. Zorin se ionako vrti u dual bootu sa Desetkom, Arch imam na svojem starom laptopu sa istom onom instalacijom iz prethodnog javljanja (Cooleechu ima da podignem spomenik za njegovu instalacijsku skriptu) pa rekoh: “Haj’mo i nešto treće isprobati.”

Ako je za vjerovati Distrowatch-u, svježe pečeni MX Linux 23 imat će podršku do 2028. godine i vjerojatno će nadživjeti spomenuti HP. Međutim, nisam instalirao neko od službenih izdanja nego sam na SourceForge-u skinuo jedno sa “ogoljelim” (bare bones) XFCEom. Osim Firefoxa (web preglednika), Mousepada (uređivača teksta) i MX Package Installera (koji je hibrid Synaptica i Software Centra), nije bilo ničeg. Čak ni Alsa audio driveri nisu bili instalirani, toliko je car bio gol. Uz kavu i kekse, prošlo je kišno popodne u konfiguriranju laptopa koji je star, ali još ima dušu. MX 23 se sad već tri mjeseca mirno i kornjačasto vrti na tom HP ProBooku, a moje ukućane to nimalo ne smeta. “U penziji smo, imamo vremena.”, kažu oni.

MX Linux na HP ProBooku 4540s

Koliko se Linux pokazao estetski, odnosno lijep, toliko se pokazao i pragmatičnim, odnosno funkcionalnim. Te dvije kvalitete bilo je lako obraditi jer su mjerljive, unatoč tome što će svatko od nas imati svoju ljestvicu (ili metriku, rekli bi učenjaci). S preostale dvije kvalitete, logikom i etikom, odnosno istinom i dobrom, malo je teže uhvatiti se u koštac. Pa sam na to putovanje krenuo od nečeg što mi je bilo poznatije – znanosti.

Open source – tek jedna strana višedimenzionalne kocke

Open source – tek jedna strana višedimenzionalne kockeKao i mnogim studentima, softverski dio života se, ovisno prema potrebama, svodio na dva izbora: otvoreni/slobodni kod ili torrente. Obje opcije bile su besplatne – kao besplatno pivo.

Tijekom studija u Zagrebu, moje koketiranje sa Linux/GNU okolišem se uglavnom svodilo na LibreOffice, VLC i Firefox. Uredska posla, rekli bi. Onu slobodu govora u GNU manifestu sam uzimao zdravo za gotovo. “Dokle god me ne udara po džepu, može slobodariti koliko ga volja.”, mislio sam. Drugim riječima, kao što ćemo se svi složiti s načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima jer se čine i istinitima i lijepima i dobrima, tako će mnogi s odobravanjem kimati glavom na GNU manifest ili Debianov društveni ugovor. Međutim, pravu vrijednost tih načela shvatite tek kad se nađete u škripcu. Što bi rekla moja sestra: “Naučiš istinski cijeniti suhoću nakon što padneš u bazen odjeven.”

Nisam se našao ni u životnom škripcu, ni u Linux škripcu, hvala Tuxiniji na tome, ali moja svijest o (etičnoj) važnosti manifesta i ugovora ili pak (pragmatičnoj) važnosti njihovih implementacija u obliku različitih licenci (GPL, MIT, BSD… u softverskoj domeni i Creative Commons u znanstveno-umjetničkoj domeni) razvijala se sporo. Sporije od kornjače.

Tek sam na studiju u Karlstadu počeo nazirati tu važnost. Moj kolega iz laboratorija bio je napisao kratku MATLAB skriptu (100 i nešto sitno linija koda) za analizu strujnog-naponskih krivulja. Postupak korištenja je, načelno, bio jednostavan. Putem sveučilišnog repozitorija softvera, skinuo bih licencirani MATLAB, pokrenuo bih skriptu, učitao datoteku s mjernim rezultatima i računalo bi “ispljunulo” nekakve koeficijente. Nevolja je nastala kada sam prvi put uzeo sveučilišni laptop sa sobom doma. Naime, nisam znao da tijekom svakog pokretanja MATLAB najprije “zove” sveučilišni repozitorij da provjeri identitet i valjanost licence za taj specifični uređaj pa tek onda “digne” cijeli program. Budući da laptop nije bio spojen na internu mrežu, MATLAB nije mogao nazvati repozitorij i ja nisam analizirao rezultate. Nisam se dao smesti i odlučio sam instalirati GNU Octave, MATLABov open source pandan. No, nit je paketa bilo u repozitoriju, niti su “Prozori” dopuštali instalaciju programa “izvana” jer nisam imao administrativne ovlasti.

I kao što je Stallmanu, kako legenda kaže, pukao film radi pisača, meni je pukao film zbog proklete skripte. Našao sam Python 3 u repozitoriju i skinuo ga. Moje znanje Pythona se, u ono doba, svodilo na for petlju za izlistavanje sadržaja Python listi i rječnika, uz tradicionalni “Hello world!”. Nisam znao učitati i otvarati datoteke, a kamoli koristiti Numpy i Scipy pakete za analizu. Sljedećih tjedan dana sam svako popodne ulupao dva-tri sata “prevodeći” skriptu, liniju po liniju, iz MATLABa u Python. Nit sam “šprehao matlabaški”, nit sam “parlao pythonski”.

No, trud se isplatio. Nakon što sam “provukao” stara mjerenja kroz svoju skriptu, rezultati su se razlikovali veoma malo od onih iz MATLABa. Primjera radi, MATLAB bi ispljunuo rezultat 1.283341, a Python 1.283371. Kako smo zaokruživali na dvije decimale, zaključio sam da je skripta dovoljno dobra. Radila je, a nisam baš znao kako i zašto pa ju nisam ni pokazivao drugima. Nakon što sam si priuštio osobni laptop (ovo sad već staro ThinkPad T450 tandrkalo sa Archom), furao sam obje skripte, jednu u Octaveu, drugu u Pythonu, do kraja studija, za svaki slučaj. Nakon obrade podataka, trebao sam napisati znanstveni članak o svemu tome pa me moja mentorica obavijestila da će članak biti objavljen u otvorenom pristupu (open access). Isprva sam mislio da se radi o dijelu knjižnice gdje će svi imati slobodan pristup knjiškoj građi, no radilo se o konceptu izdavaštva koji su polako usvajale mnoge europske zemlje i njihove akademske institucije. U Švedskoj, koncept je polazio od ideje “što je financirano javnim novcem mora biti javno dostupno”. Mi, sudionici javno financiranog projekta, imali smo obavezu osigurati dostupnost članka bez ikakvih pretplata (no-paywall policy) i sličnih smicalica kojima su izdavači skloni. Poznat je slučaj da su tijekom 2019. godine akademske institucije u SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj i Norveškoj, odbile obnoviti godišnje pretplate Elsevieru, jednom od najvećih izdavača znanstvenih publikacija i knjiga. Elsevier je povrh tih pretplata, naime, tražio dodatnu lovu za open access opciju. Po članku.

Prije 20-30 godina, to se još moglo pravdati tiskarskim troškovima, honorarima za recenzente i urednike, ali danas časopisi izlaze gotovo isključivo u digitalnom formatu, a recenzenti i urednici sudjeluju, uglavnom, na volonterskoj bazi. Što bi rekli stari Grci: “Evo im šipak!”

Naravno, i na žalost, akademske zajednice spomenutih država izvukle su nepovoljniji kraj batine. Pravdi za volju, treba spomenuti da je Njemačka, kroz nacionalni DEAL konzorcij obnovila suradnju s Elsevierom, tijekom 2021. godine ispregovarala novi ugovor. Međutim, gore spomenuti primjer pokazuje da pitanje otvorenosti nema samo jednu bojišnicu.

Od otvorenog i slobodnog koda i otvorenog pristupa polako sam došao i do otvorene znanosti i umjetnosti, a onda se upalio i prvi kliker. Radi se o segmentima jednog, puno većeg okoliša i sustava vrijednosti čiji obujam se ne može sažeti u nekoliko paragrafa. Ne znam ima li taj okoliš neko posebno, dodijeljeno ime i mogu li uprijeti prstom u “to nešto”, ali postoji. Možda ga jedino mogu potkrijepiti primjerima: GNU manifest, Debianov društveni ugovor i Opća deklaracija o ljudskim pravima kao “etičke licence”, zatim softverske licence (GPL, MIT, BSD,…) i one umjetničke (Creative Commons je najpoznatija) dio su tog šireg, većeg okoliša. Neki ga zovu otvorenim društvom.

U prethodnim paragrafima sam samome sebi, koliko-toliko, odgovorio na pitanja estetike i pragmatike. No, pitanje istinitosti i etičnosti Linux/GNU-a i dalje ostaje neodgovoreno. To je društvena kategorija, koliko je i softverska. I važna je, pogotovo u doba kada jedna, vrlo složena softverska struktura – umjetna inteligencija – zadire u našu svakodnevicu. Ne znam kakvo je stanje sada, u trenutku pisanja ovog osvrta, ali u budućnosti će i Linux/GNU okoliš, kao i njegovi konkurenti, morati odgovoriti na ta pitanja sa: “Da, istiniti/iskreni smo. Da, etični smo.”

Koliko je Linux/GNU tome blizu, za to nisam stručan.

Život kroz prizmu Pythona

Netom pred kraj studija, mlađa kolegica se našla u istom problemu s MATLABom na svom MacBook-u pa sam uskočio sa svojom Python skriptom. Na pitanje za što sam se uopće time mučio, odgovorio sam: “Imao sam slobodnog vremena i slobodne volje.”

Na “slobodu” mi se počeo paliti i drugi kliker. To buđenje bilo je kratkog vijeka. Došla je pandemija, a ja sam se vratio u hrvatsko-prozorsku kolotečinu. Istini za volju, moji “Prozori” bili su načrčkani softverom otvorenog koda. Sreća moja da sam ono GUI zvjerstvo od Osmice bio preskočio. Desetka ima ponešto klasičnog štiha, premda u pogledu sučelja i opće funkcionalnosti, Sedmici nije ni do koljena. Govor mi ovaj PC Healthcheck, BSD-ov vrag ga odnio, da moje stolno računalo nije hardverski dostojno besplatne nadogradnje na 11-icu. Vjerojatno patim od sindroma “ponoći u Parizu”, ali… nekoć davno bilo nam je bolje.

Imam dojam da su se “mikromekani” malo izgubili. Malo bi posuđivali od Linuxa funkcionalnost, malo od MacOS-a estetiku (sa Start menijem nasred alatne trake, astigospe), a u isti mah bi se tukli s Google Workspace-om za prevlast. Tu im, navodno, ipak ide. Da nemaju tolike pare, raspali bi se k’o Ubuntu Convergence. Izvjesno je da će Zorin Core preuzeti stolno računalo kad Desetki odzvoni u jesen 2025. godine. Kad malo bolje razmislim, radije ću pljunuti 50€ za Zorin i još donirati “cener” ili dva za The Document Foundation, odnosno za LibreOffice.

Nakon što je pandemija popustila, zgrabio sam jedan od onih vouchera za obrazovanje i posvetio se Pythonu. Fokus je više bio na razvoju aplikacija pa se nisam u tome (s)našao. Što kroz kasnije online tečajeve, što kroz tutoriale i tehničku dokumentaciju, s vremenom sam se vratio jednoj od svojih starih strasti – traženju uzoraka. Polako je i LibreOffice izašao iz štosa. Ozbiljnije uratke pišem u TexStudiju, a za one jednostavnije je i AbiWord dovoljan premda uz pomno odabrane plug-inove taj malac može ući u ring sa Libre Writerom. Što se tiče proračunskih tablica, odlučio sam dati šansu Gnumericu. Malo je lakši od Calca i dobro obavlja svakodnevne poslove. Još ako mu ugrade pivot tablice, bit će par excellence, što bi rekao Izet Fazlinović.

Upoznao sam se sa mnogim Python bibliotekama: Pandasom, koji je svojevrsni “Excel u Pythonu”, kako ga online predavači često opisuju i Numpyem za matrične račune, naučio sam crtati u Matplotlibu i Seabornu. Možda se konačno okuražim napraviti kakav dashboard doskora. Dug je to proces učenja i još sam daleko od ispunjenja svojih težnji ka podatkovnoj znanosti (data science), ali krenuo sam malim koracima. S vremenom su se stvari prelile u SQL, za baze podataka, gdje se DB Broswer (kako je poznat u “Prozorima” ili jednostavno sqlitebrowser, kako je poznat u Debianovim repozitorijima) pokazao izvrsnim za učenje o “svetom trojstvu” SELECT – FROM – WHERE, i u statistički program R.

Programski jezici svijeta…

Bilo mi je ugodno otkriće i prosvjetljenje kako je poznavanje Pythonove sintakse olakšalo početno učenje drugih jezika. Kako je opće namjene, volim reći da je Python među programskim jezicima ono što je među prirodnim/govornim jezicima latinski, ako potonjem na trenutak zanemarimo epitet “mrtvog jezika”. Što bi naši stari rekli: “Što više jezika znaš, to lakše učiš nove.”

i oni prirodni.

Analogija nije posve točna, znam. Naši kontinentalni jezici imaju tamo nekog indo-europskog praoca i latinski je mnoga stoljeća bio “lingua franca”, a Python nije ni praotac, a nije baš ni “lingua franca programmandi”. Međutim, kao što indo-europski jezici dijele sličnosti u onim riječima koje su stare koliko i koncept obitelji, tako ipak postoje i neke poveznice među programskim jezicima.

Jezici, prirodni ili programski, imaju svoje sličnosti, kao i ljudi koji ih govore ili tipkaju. Vjerujem da bi se jedan mačak i jedan Romulanac složili sa mnom.

Lijevo: “Mewtwo Strikes Back” (Warner Bros). Desno: “ST TNG: The Chase” (Paramount Pic).)

Umjesto zaključka

Kako to obično bude, teško je podvući crtu u mojim pseudo-filozofskim traktatima (ili trakavicama). Kao što su u prethodnoj generaciji voljeli i znali dići haubu i čeprkati po automobilskom motoru, a današnje generacije čeprkaju po Terminalu (under the hood), tako i ja volim dići onu filozofsku haubu i pogledati što se ispod nje krije.

Nastojeći kritički čitati moje prijašnje “epistole”, mogu reći da moj pingvinski entuzijazam nije bog-zna-što porastao, ali nije niti potonuo. Onom gumbu za instant pretvaranje u PDF se podjednako veselim kao i prije deset godina, kad sam doživio “Linux (i) renensansu”, a sad se i veselim opciji za konverziju u EPUB3 format u padajućem izborniku. Ako za ičim iskreno žalim, onda je to što u Linux/GNU vode nisam uronio ranije. Mislim da bi moj obrazovni život bio bogatiji i napredniji. No, uza svu silu i vojsku online tutoriala, data campova i tečajeva na Courseri, vjerujem da ću i to nadoknaditi. Tko zna, možda jednog dana kompajliram vlastiti softver i to ću pretočiti u tekst o Linuxu u doba parnog stroja i industrijske revolucije.

A u međuvremenu?

Često se vraćam Grofovom “Quo Vadisu” i Lutherusovom naputku o doprinosu zajednici slobodnog softvera, čisto da se prisjetim zašto smo, na kraju krajeva, svi mi ovdje.

Kao i zadnjih deset godina, kad držim instrukcije ili predavanja, najprije se okrenem slobodnom softveru, napose onom obrazovnom. Uvijek svojoj publici predložim hrpu aplikacija, ne zato jer su besplatne nego zato jer s njihovom slobodom dolazi i korisnikova samostalnost. Sam slobodni/otvoreni softver možda ne može puno učiniti, ali aktivnosti koje se sad već prirodno oslanjaju na njega, poput otvorenog obrazovanja i otvorene znanosti, mogu biti jezičac na vagi u društvu u kojem raspon pažnje traje kraće od TikTok video uratka, a informiranje o temama se svodi na scrollanje Facebook i Twitter (da, Twitter) natpisa za vrijeme još jedne zahodske seanse. Ne možeš razaznati kenjaju li više na usta ili na dupe.

Da, znam… Znam da iz mene progovara frustrirani, staromodni “provincijski vučitel” čija je generacija odrasla u onoj praznini što razdvaja “pero i pergament” od miša, tipkovnice i touchscreena. No, te tehnologije nisu međusobno isključive. Kao što treba inzistirati na vježbanju rukopisa (za neupućene, ima jedna tehnologija koja se zove grafitna olovka) jer to razvija motoriku i mozak, tako treba inzistirati i na računalnoj pismenosti. Ne zato da bi učenici (i odrasli) znali raditi čudesa s Arduinom ili se zaposliti u Infobipu, In2, Googleu ili Microsoftu, već da se (barem načelno, deklarativno, faktografski) upoznaju s algoritmima koji oblikuju njihovu današnjicu: od preporuka na Netflixu do procjene kreditnih sposobnosti i personaliziranih reklama.

Kao što je Grof dao naslutiti u “Quo Vadisu”, snaga otvorenosti, bilo obrazovanja, bilo softvera bilo društva općenito, trebala bi ležati u društvu samom. Kao što jedni imaju pravo priskrbiti si kruh na stolu od pisanja koda, tako oni drugi imaju pravo pitati i dobiti odgovor zašto i kako taj kod radi.

Često se ovima potonjima, nama koji pitamo, smiju kao što su smješkali i Vl@di kad je izvukao svoju Arch Linux/ThinkPad artiljeriju na sastanku. Pa ću ponovno, kao i zadnji put, završiti sa parafraziranjem članka kojeg je Hrvoje Marjanović objavio nedugo nakon Bataclana:

“Tipkaj, Vl@do, ‘ko ih j***!”

Autor: Yorkin

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)