Filozofija korištenja računala je ono što stavlja Gnome 40 ispred ostalih

Nećemo se lagati, Gnome je jedno od rijetkih radnih okruženja koje doista ima neku viziju. Je li ta vizija dobra je kudikamo kontroverznije pitanje – i svatko može imati svoj doživljaj toga. Gnome 40 ju kristalizira, ali ona ima neke veće implikacije za Linux i krajnje korisnike.

Kako koristiš računalo?

Pitanje toga kako koristiš računalo i što na njemu radiš zapravo najviše oblikuje kako ćeš se osjećati na bilo kojem računalu – ne samo operativnom sustavu ili grafičkom okruženju. Ipak, nisam bio vjeran Linuxu, pa imam značajnog iskustva sa sad već sva tri glavna OS-a na desktopu. Kako uopće recenzirati grafičko okruženje ako ne znaš što ti je kod njega bitno? Pričati o izgledu i funkcionalnosti mi nema previše smisla. Pričati o tome kako ga se koristi mi ima puno više: grafičko sučelje je nositelj većine tvojih interakcija s računalom.

Rekao bih da sam power user računala. Koristim računalo poprilično i za svašta: služim se dosta alatima za obradu slika (Photoshop i Affinity su mi jako dragi, a do njih ćemo doći), pišem i vrtim dosta koda (što uključuje da koristim stvarno i neke IDE-ove za to, uglavnom JetBrainsove), vrtim stvari poput Mathematice, Sagea i R-a tu i tamo, koji su sami dosta teški te pišem i čitam dosta toga, a i nemalo sam online.

Moj workflow je dosta neuredan, ali mi je dosta bitan: imam poprilično loš file management, poprilično multitaskam, rijetko zatvaram tabove, često si tileam 50-50 dva prozora i slično. Taj workflow ipak ima nekog smisla: oslanjam se na pretragu, služim se apsurdno puno touchpadom i tipkovničkim kraticama, dosta su mi korisne obavijesti na računalu i cijenim dobar window management.

Nabolje ili nagore, jako je oblikovan macOS-om. macOS sam po sebi, vanilla bi se reklo, ima užasan window management, ali se jako oslanja na tipkovnicu i touchpad i nudi neke stvarno korisne alate za produktivnije korištenje računala, ali prije svega, jako je ugodan. Kako za one večeri kad se želiš opustiti uz laptop i neki film, tako i za one dane kad moraš odraditi ozbiljan posao. Dodatno, BetterTouchTool je izvrsna aplikacija koja ti to iskustvo dodatno poboljšava: možeš napraviti gestu za bilo što na svom touchpadu i to bilo kakvu, pa će ti možda swipe s tri prsta zatvoriti tab u pregledniku, ali omogućuje i tiling za prozore i čini macOS stvarno odličnim iskustvom za ozbiljan posao. ¹

Nikako mi ništa nije ležalo na taj način. Možda zvučim kao fanboy, ali baš me briga. macOS mi odnosi krunu u intuitivnosti i fleksibilnosti grafičkog okruženja. (Ne mislim tu sad na to da ga možeš zamijeniti, niti koliko ga možeš direktno konfigurirati, nego na načine na koje ga možeš koristiti, što je različito).

Windows sve te stvari ima na papiru i WSL ga čini osobito primamljivim za moj use case ² – jer ti zapravo nativno rade stvari poput Photoshopa i Affinityja i imaš okolinu za razvoj – ali je ponajprije strašno sterilan i još problematičnije, nekonzistentan: ista touchpad gesta će ti možda raditi u jednoj, ali neće u drugoj Microsoftovoj aplikaciji, a neke stvarno razumne stvari za očekivati poput tabova u Exploreru jednostavno ne postoje. Malo je i blesavo što nema dobar overview mode – ako znaš koji ti je prozor potreban, Alt + Tab će ti biti brži, ako ne znaš, lakše ćeš ga uočiti tako.

Bio sam zaboravio koliko je neugodno koristiti Linux na laptopu.

S druge strane, Linux to nema. Htio bi si napraviti pinch to zoom u PDF-u kojeg čitaš? Ha, pa što će ti to, imaš Ctrl i +. Možeš si povećati taj PDF, ali ne tako. Hoćeš otključati laptop senzorom otiska prsta i koristiti KDE? Bože budale. Ikakvo naprednije korištenje touchpada od skrolanja s dva prsta? A složi si touchegg. Ne radi ti? Čekaj novi elementary.

Te stvari jednostavno ne postoje. Moj workflow nije bio moguć na Linuxu, jednostavno. Navikao sam se relativno brzo, ali maknulo mi je ugodu iz korištenja računala, pogotovo u kombinaciji s nevjerojatnim bugovima koje sam imao na Ubuntuu 20.10.

Hipotetski, zamisli se u ovoj situaciji. Imaš predavanje preko Zooma za par minuta, kasniš, otvoriš laptop, ne radi ti touchpad. rmmod psmouse && modprobe psmouse, ajde. Au, uništilo ti je postavke oko natural scrollinga. Ništa, bježi u postavke KDE-a to vratiti. Spajaš se na taj Zoom poziv, Zoom ti još usput poždere cijelu procesorsku jezgru, jer to je Zoom na Linuxu. Uh, super, the host hasn’t started this meeting yet, ideš si brzo po čašu vode i vratiš se i vidiš Zoom can’t detect your audio hardware. Što radiš? Bacaš tu vodu na laptop? Uzrokuješ štucanje majkama razvijatelja programera PulseAudija, Ubuntua i samom sebi što si uopće otišao s macOS-a ikad? Koristio sam Ubuntu još kad su releasove bili jednoznamenkasti, tad je bio stabilniji nego u 20.10.

U tom trenutku u kojem si počinješ razmišljati koji od bubrega ti manje treba da si kupiš novi MacBook, bertone na forumu objavljuje post o Gnomeu 40 koji ti se na prvu čini tek inkrementalnim ažuriranjem koje ti privuče pažnju zbog redefiniranja 3⁺ = 40.

Gnome 40 je čudo.

Jednog divnog dana sjedaš nabrzinu neki bug u kodu ispeglati i napraviti commit. Čas posla, stvarno pokoji red možda za ispraviti. I onda ti sjedneš za laptop, ideš reproducirati to i shvatiš da ne možeš jer je tvoj MySQL server za razvoj pogažen u onom updateu jučer. I to od strane Akonadija od svega. Dozlogrdi ti sve to, pošalješ Marka Shuttlewortha nazad u svemir i kažeš si hajde da probam taj novi Gnome. Opravdaš si instalaciju bete Fedore jer ne može ni to biti manje stabilno od ovog Ubuntua s kojim si se već navikao živjeti par mjeseci i kojeg prezireš svom snagom svog bića.

Na prvu, Gnome kao Gnome. Ništa posebno, još uvijek ti fali svaki button ikad. Probaš geste – one rade. Ne samo one koje su naveli, nego sve normalne i intuitivne geste na koje si navikao na macOS-u. ³ Swipeaš s dva prsta da skrolaš kroz carousel u Gnome Softwareu? Kroz workspaceove? Radi! Pinch to zoom na PDF-u? Radi! Pinch to zoom u Firefoxu? ⁴ Radi!!! Pa to ni na Windowsu neće!

Čak ni ta Fedora nije loša. Stiže s Waylandom, pa nema baš muke oko Xorga. Ono s touchpadom se riješi lagano. Gnome podržava čitač otiska prsta. Dolazi s Pipewireom, pa ti se ne ruši audio na Zoomu. Zoom ti jede manje procesora. Priču o Fedori ću ipak pustiti pandulu – ja već puno pričam oko grafičkih okruženja

Samo je sve bolje. Moj workflow se vratio (čak i poboljšan, jer se ne bavim homebrewom) – koristim računalo onako kako mi odgovara. Nakon što sam instalirao gnome-tweaks i promijenio njihove kretenske defaulte i dodao si pokoji plugin za ugodnije korištenje – ali to je u redu.

Nitko od nas ne koristi računalo identično: zadaća onih koji dizajniraju ova sučelja je osigurati da je ono po defaultu dobro za njihova prosječna korisnika, pa i za osobu koja prvi put sjeda za (barem to konkretno) računalo, a oni kojima treba nešto bolje će to sami potražiti. Stvarno će i naći: Gnome sad ima jako velik ekosustav plugina i dosta dobru konfigurabilnost u gnome-tweaksu, pa ćeš ga moći prilagoditi koliko ti treba. Pop Shell će ti donijeti stvarno dobar tiling, recimo. Keyboard shortcuti su dobri.

Ne odmah, ali nakon par dana tek mi je upalo u oči da je zapravo dosta drugačiji od Gnomea 3. Vizualno sliče, svakako – nisam ni uočio na prvu, ali je intuitivniji. Jasniji je, ljepši je, elegantniji je. Hrpa pažnje je posvećena dizajnu i doista je dobar.

Ovi detalji poput zaobljenosti svega, lijepih i neutralnih boja i suptilnih sjena protkani su profinjenošću, ali i stvarnim nekim smislom u dizajnu. Ima i dark mode za one kojima je to đir – i stvarno, stvarno dobro izgleda.

Kontinuirani je to dojam kod Gnomea: sve je lijepo. Baš se posvećuje dosta pažnje dizajnu, ali prije svega – dobar dizajn nije samo vizualni dojam kojeg ti nešto ostavlja.

Dobar dizajn prije svega čini odgovor na pitanje iskustva, a Gnome ga pruža odlično: iskustvo ti je kakvo god želiš imati. Gnome će podržavati čudesa. Imat će grozne defaulte, da – ali će ti biti fleksibilan kad treba. Imat ćeš plugin za to što ti koristi, tweakat ćeš ga tako da ti paše. Zaboravit ćeš da si to napravio za tjedan dana i divit ćeš se kako je super.

Ipak, kod Gnomea me se jedna stvar jako dojmila: postavke. Znam, znam, za power usera nisu normalne. Gdje ćeš naći postavke obavijesti za Spotify? Kako ćeš promijeniti privilegije pristupa neke aplikacije? Kako ćeš staviti VS Code kao defaultni tekst editor? Otići ćeš u Postavke, sekciju Aplikacije i naći tu aplikaciju tamo.

Gdje je ovo na KDE-u? Gdje je ovo na Windowsu uopće?

Sve je jako smisleno – nema dvosmislenosti u ovim postavkama. Nema toga da pokušavaš nešto naći u par kategorija, što je muka koju će znati svatko tko je koristio KDE, Control Panel ili Samsungov mobitel.

Tu i tamo ćeš otkriti neku sitnicu koja će te samo oduševiti. Ukopčat ćeš mobitel za hotspot i shvatiti da vidiš njegovu razinu baterije tamo gdje i laptopovu.

Vidjet ćeš takve sitnice svakodnevno: od toga da možeš samo pritisnuti Super (Windows tipku, ne varajmo se s tim nazivljem) i početi tipkati za pretragu, preko toga se stvari pojavljuju u System Trayju (kako se to već zove? uglavnom, ono gdje ti je Lock) kad ti trebaju, a sakrivaju kad ne i to s razumnim pretpostavkama oko toga, do toga da su sve ikone u gornjoj traci monokromatske uvijek ili toga da postoje ekvivalenti većine touchpad gesti s mišem, pa ćeš moći si skrolati kroz workspaceove s kotačićem. Te sitnice ga ne samo čine boljim za koristiti, nego s vremenom jednostavno znaju postati dio tvoje rutine, dio toga kako koristiš računalo – i to je super.

Kroz neko vrijeme, samo sam shvatio da mi se vratio taj osjećaj da volim koristiti laptop. Gnome je za to zaslužan većinom: Fedora je pripomogla samo da ga ne želim razbiti, Gnome mi je vratio ljubav prema njemu.

Neke stvari nedostaju. Ponajviše, kvalitetne aplikacije. Wine nije baš divan za korištenje stvari poput Photoshopa, iako je nevjerojatno koristan općenito. Ipak, genijalne aplikacije poput Fantasticala ili BetterTouchToola čine neke osnovne stvari oko korištenja računala i produktivnosti divnim, a jednostavno ne postoje na Linuxu. To, svakako, nije krivnja Linuxa, a još manje Gnomea, ali je jedna od stvari koje bih volio vidjeti u budućnosti. Ne nužno te aplikacije, ali generalno, bolje aplikacije za sitnice i profesionalni rad.

Kud ide to sve?

Gnome je pokupio najbolje ideje ekipe iza macOS-a i Windowsa, kao i svoju bogatu povijest – i napravio nešto novo. Nešto inovativno, nešto što se dorađivalo godinama – i stvarno je Gnome 40 monumentalan korak naprijed u tome.

Čini mi se sad kao relativno očit zaključak da Gnome ima generalnu viziju fleksibilnosti, ali razumnosti. Profinjenog, ali pametnog dizajna. Prilagodljivosti, ali ne bježanja od onog što on jest: okruženje za ljude koji koriste računalo poput mene. I tebe, dragi čitatelju. Za svakog od nas, ali ni za kog od nas posebno.

Gnome ti ne nameće svoje pretpostavke osobito. Gnome te pušta da ga upoznaješ i otkrivaš i osigurava da znaš zašto ga prilagođavaš. Gnome će ti biti odličan koristio ga s mišem, tipkovnicom ili touchpadom primarno. Ili nekom kombinacijom toga. Ili s touchscreenom. Gnome je za svakoga, i za nikoga.

Raduje me to. Doista, stvarno mi je drago vidjeti ovakav napredak u samom konceptu iskustva korištenja Linuxa na laptopu. Raduje me vidjeti da se razmišlja o tome kako različiti ljudi različito koriste računala.

Jer to gotovo nitko nije radio dosad. KDE kaže “evo ti pa se igraj”, ali neke stvari za opskurniji hardver i neke sitnice jednostavno nema. U Windowsu se ne razmišlja puno. Xfce je… lagan, ali ni vamo ni tamo s iskustvom korištenja. Dobar je u kontekstu u kojem je to sve bilo dobro nekad i u kojem je dobar za pojedince sada, i mogu se čudesa s njim, ali nema za cilj moći sve.

Kaže se često da ne mogu biti svi zadovoljni sa svime. I to je istina, svakako. Neće svakome novi Gnome ležati kao što leži meni, ali ova filozofija da možeš što hoćeš kad i ako hoćeš ga stavlja ispred ostalih u tome koliko će ljudi ležati. Daje ti nove načine korištenja Linuxa s hardverom kojeg već imaš, omogućava nove načine korištenja računala i samo stavlja na prvo mjesto smisao, a ne puku funkcionalnost.

Svu sreću, Gnomeovci. I bravo.

---

Fusnote

1. Do na to što je homebrew stvarno smeće i što ćeš koristiti Docker ili nešto takvo za razvoj jer je imati posla s macOS-om ako radiš serverski ili Linux razvoj samo napornije, pogotovo ako si želiš osigurati donekle konzistentno okruženje. Nevezano uz ovo, ali na temu macOS-a: Dock je fantastično realiziran tamo, a suptilnosti poput drag – and – drop ikone u titlebaru aplikacije za aktivnu datoteku ga čine stvarno nevjerojatno dobrim korisničkim iskustvom.
2. WSL2 mi je bio strašno spor na datotekama koje su bile dijeljene između Linuxa i Windowsa, što ga je činilo nekoristivo sporim ako bih htio pristupati datotekama iz IDE-a u Windowsu. To me na kraju najviše i otjeralo s Windowsa, vjerojatno bih dulje ostao da nije bio užasan.
3. Lažem. Ne rade sve intuitivne geste, poput toga da gurneš obavijest da ode ča ili toga da možeš povući obavijesti odnekud. Ipak, prva je verzija, neću biti preoštar.
4. Zasad je u testiranju i dostupno ako uključiš nešto u about:config, ali dok se ovo objavi, možda i ne bude.