Ubuntu 20.10 i zašto sam bio u krivu
Ne sjećam se nijedne recenzije distribucije na ovom portalu koja je bila negativna. Ipak, za sve postoji prvi put. Možda sam zapeo u vremenu kad su i verzije Ubuntua koje nisu LTS bile stabilne, možda su moja očekivanja od Canonicala prevelika, a možda je Ubuntu 20.10 samo sramotno bugovit.
Muke po instalaciji
Ako imaš sreće, novi Ubuntu se instalira kao i svaki drugi: spojiš se na net, izabereš particiju, malo klikaš i gotovo. Super jednostavno, brzo gotovo – nema neke mudrosti.
Ako nemaš sreće; recimo, ako nemaš EFI particiju na disku na kojem instaliraš Ubuntu (i ne želiš je napraviti jer iz nekog čudnog razloga imaš Windows sa strane kojeg si instalirao u legacy modeu jer je instalacija Windowsa još gora od instalacije Ubuntua), možeš sjesti, opustiti se i uživati. Naravno, dok ti se ne pojavi ova poruka:
U tom trenutku, u laganoj panici vadiš mobitel, ideš guglati što se dogodilo i nabasaš na ovaj Launchpad bug, koji ti kaže da ne samo da nisi jedini, nego da će Ubuntuova instalacija ovako negraciozno se srušiti prilikom bilo koje instalacije koja nema EFI particiju. Ipak, vidiš da postoji workaround: možeš pokrenuti Ubuntuov installer iz terminala s opcijom -b te izbjeći tako instalaciju GRUB-a, pa će se Ubuntu instalirati “uredno”. Nakon toga, chrootaš u instalirani Ubuntu i instaliraš GRUB iz njega, rebootaš i trebalo bi sve raditi.
Ali ne. Umjesto tvog novog, lijepog desktopa, dobrodošlicu će ti dati systemctl emergency mode. Otkud sad to? Ispostavi se da je onaj prokleti installer dodao zapis za onu nepostojeću EFI particiju u /etc/fstab, pa ćeš ga morati ručno urediti iz emergency modea (tako da zakomentiraš ili makneš tu liniju), nakon čega ćeš moći rebootati u svoju funkcionalnu Ubuntu instalaciju.
Budući da je ovaj bug uvijek prisutan na konfiguraciji bez EFI particije, ovo pokazuje da se, prilikom testiranja, novi Ubuntu nije nijednom pokušao instalirati na stroj bez EFI particije; recimo na neki koji nema UEFI uopće.
Ovdje bi ova recenzija komotno mogla završiti. Mogao bih napisati da je novi Ubuntu apsolutno neprimjeren za početnike, neadekvatno testiran i da još jednom pokazuje Ubuntuov uzorak da je svaki put prvo izdanje poslije LTS-a užasno. I hoću, napisat ću to, ali neću završiti ovdje.
Želim naglasati da ovakve probleme nemaju kudikamo manje poznate distribucije s manjim razvojnim timovima i s manjim resursima. Manjaro je brutalno lagan za instalirati i, čudna li čuda, ne baci te u emergency mode kad ga instaliraš! Nekoć smo ovdje početnicima preporučavali Ubuntu; za Ubuntu 20.10, jedino što početnicima mogu reći je da bježe od njega glavom bez obzira ako ne žele duboko upoznavanje Linuxa. Možda je to i dobra stvar – barem te nauči kako OS funkcionira.
A što kad si ga instalirao?
Ajde, ajde, nije tako grozan za koristiti.
Dosta mojih zamjerki iz Ubuntua 20.04 je popravljeno: pišući ovu recenziju nemam problema sa slučajnom aktivacijom touchpada, recimo, što mi je bila najveća zamjerka prošlom Ubuntuu. Čak nisam ni instalirao gnome-tweaks da to napravim, defaultno je razuman. Bravo. Također, Ubuntu softver je sada brz. Čekali smo na to od njegove pojave, ali konačno nije izluđujuće spor.
Sve što je bilo dobro oko 20.04 je dobro i kod 20.10, osim što ima par sitnica u dizajnu koje su objektivno loše, poput toga da, ako koristiš gedit u dark modeu, kontrast boje teksta na aktivnoj liniji i pozadine aktivne linije u defaultnoj shemi boja je užasan.
Također, za razliku od mnogih naših sugrađana, određene ikone u trayju su počele držati (nekonzistentan) razmak:
Da se vratim na ono “sve što je bilo dobro oko 20.04 je dobro i kod 20.10″… eh, osim stabilnosti. Drag and drop na desktopu mi je zaledio Gnome Shell, a pišući ovu recenziju na forumu su mi droppali frameovi za ove gifove smajlića na forumu. Ubuntić mi također tvrdi da mi laptop ima 120Hz ekran, što sam poprilično siguran da nema. Također, latencija prilikom unosa teksta je ponekad osjetna, što stvarno ne bi trebala biti. Dok nisam maknuo s alatne trake gumb Downloads i vratio ga nazad, u Firefoxu mi se nije htio otvoriti Downloads library. Nekoliko dana nakon što sam napisao prvu skicu ove recenzije, prestao mi je raditi scroll na touchpadu dok nisam restartao računalo. Da idem svaku od ovih gluposti reportati, provodio bih više vremena na launchpad.net nego spavajući.
Što novog uopće ima?
Ništa prebitnog, zapravo. Stiže s novom verzijom Gnomea, u kojoj možeš (zamisli) presložiti popis aplikacija kako god želiš drag and dropom, taj popis aplikacija se bolje skalira i ima par sitnica poput toga da si vidiš kalendarske događaje u kalendaru (tko bi se toga sjetio), kao i da je vraćen gumb za restart (Gnome je očito manje hrabar od Applea s ukidanjem featurea).
Poboljšana je podrška za login s otiskom prsta (što mi je jako drago, jer se tako logiram u računalo), ali sučelje za to napravljeno je užasno; tekst “(or swipe finger)” na ekranu za login zbog kontrasta se jedva vidi, a korisna informacija je znati da li je fingerprint dostupan ili ne (jer nije kod prvog otključavanja nakon boota ovo mi je bila kriva pretpostavka; zapravo, nekad je dostupan, nekad nije – nije do prvog otključavanja nakon boota, već kako se Ubuntu osjeća u tom trenutku). Također, ovo je sučelje za dodavanje otiska prsta:
Kojim ovo redom ide? Kako je ovo nekome imalo smisla?
Od drugih promjena, skrolanje u Firefoxu je navodno bolje (meni se čini isto, ali okej) i sad postoji podrška za Active Directory prilikom instalacije. Super da postoji podrška za to, a nemaš sreće ako imaš BIOS stroj. Canonicalovi prioriteti su stvarno na mjestu.
Zaključak
Završio sam svoju recenziju Ubuntua 20.04 ovom rečenicom:
Naposljetku, jednom dojmu se ne mogu oduprijeti, a to je da Ubuntu ima viziju. Znam da to zvuči kao buzzword, ali Ubuntu mi se čini kao OS koji zna što hoće: hoće te pustiti na miru, da se baviš onim čime trebaš. Ubuntu ti se ne petlja i to mu je najveći uspjeh.
ja, šest mjeseci mlađi i naivniji
Da mogu pojesti te riječi, pojeo bi ih. Ubuntu 20.10 je jedno od najlošije testiranih i najbugovitijih izdanja Ubuntua koje sam koristio. Zapravo, ne samo izdanja Ubuntua – operativnih sustava općenito. Nisam koristio Windows Vistu pa ne znam baš usporediti, ali čini mi se nekako u rangu.
Ovaj Ubuntu nije ispunio svoj cilj da ti se ne petlja, nego su odlučili da žele ipak biti naporna mačka: kontinuirano ti se baca pod noge, zahtijeva tvoju pažnju i grebe te ako ju ne maziš. Ako želite dobiti Normabel od svoje doktorice, Ubuntu 20.10 je distribucija za vas. Za sve nas koji želimo zadržati zdrav razum, mislim da je Ubuntu 20.04 puno bolji izbor. Mislim da je i Arch puno bolji izbor, pa čak i za početnike i čak ako ga idu instalirati samo prateći dokumentaciju. Možda je to zapravo Ubuntuova filozofija: nestabilan OS te tjera da ga naučiš, stabilan te pušta da ga ignoriraš.
što se mene tiče, ja sam većinu svojih problema s Ubuntuom riješio tako da sam instalirao KDE: radi dosta stabilnije i bolje.
nažalost, KDE još uvijek ne podržava neke stvari na koje sam naviknut, poput fingerprint logina, a geste na touchpadu su mučne za upogoniti na Linuxu općenito, tako da sam samo razočaran statusom quo.
Koje touchpad geste ne podržava KDE? Meni touchpad na Archu s KDE-om radi sasvim uredno.. bilo s jednim ili 2 prsta. Doduše, počesto zna prestati raditi scroll kao i na Ubuntuu, workaround je reboot ili kill x.
Za fingerprint nisam siguran, laptop mi ima fingerprint reader, ali ga ne koristim pa nisam siguran kakav je status s njim po pitanju KDE-a.
Zaboravih dodati navodnike na “workaround” 😄
Pinch to zoom mi ne radi, recimo. Niti swipe s 3 prsta za nešto ni išta od takvih stvari.
Ne samo na KDE-u, da se razumijemo: uopće na Linuxu. Pokušavao sam ih upogoniti, ali bez uspjeha. (libinput-gestures i slično)
Sačekaj još malo jer dolazi elementaryOS 6, a jedna od stvari koje će Odin donijeti je upravo napredno korištenje touchpada 🙂
raduje me to, iako teško mogu opravdati pinch to zoom kao napredno korištenje touchpada 😉
Nemoj gledati na “napredno” kao općenito, nego “napredno” u kontekstu platforme koju koristiš (Linux),… jbg, tko nam je kriv što nas je Apple razmazio sa svojim staklenim touchpadom i hrpom iskoristivih gesti kojih na Linuxu (još) nema 😉
Što sam ja srećan što ne koristim to đubre, nemate pojma… Jeste to bio moj prvi Linux, ali posle prelaska na Arch (btw I use Arch) i to davnih, davnih dana, još u vreme Ubuntu 7.04, Ubuntu mi sad deluje isto kao kad sednem za nečiji Windows, ništa manje grozno…. Mislim, ove probleme koje si naveo bi svakako rešio, ali bi pre toga verovatno pojeo flešku i napljuvao se svima u Ubuntu taboru… i da, Manjaro je vrh…
ajde, nije da ja ne znam ništa o Linuxu, sredio sam i sam ove probleme, ali stvarno smatram da neprimjereno loša verzija Ubuntua.
u vezi Ubuntu vs. Windows, ne mislim da je Ubuntu u rangu s Windowsom, pogotovo ne u smislu općenitih prednosti Linuxa niti da je generalno išta lošija distra od ostalih (u smislu koncepta, ne u smislu izvedbe lol)
s druge strane, Windows mi ima puno bolji UX od ijedne Linux distre, zbog čega mi je izuzetno žao jer je u svakom drugom pogledu lošiji OS za moje potrebe – samo je ugodniji za koristiti, da se tako gotovanski izrazim 🙂
Guštam čitat tvoje recenzije. Svaka čast 🙂
Ubuntu ima svojih mana ali je smisno kako su gotovo svi njegovi derivati (Kubuntu, Xubuntu i ostali) stabilniji i meni ugodniji za koristenje. Pogotovo Kubuntu.
Odlicna recenzija. Bravo!