Kako je slobodan softver izgubio bitku
Trideset i jednu godinu nakon manifesta za slobodan softver, kojeg je Richard Stallman objavio pod naslovom “GNU Manifesto” i time postavio ideološki kamen temeljac pokretu za slobodan softver, može se reći da situacija nikad nije izgledala gore iz perspektive osnovnih ciljeva slobodnog softvera. Slobodan softver je osmišljen s nakanom da obrani slobodu korisnika računala, a 2016. godine korisnici su daleko veći robovi “svojih” mašina i mobitela nego ikad prije.
Iako slobodan softver i otvoreni standardi nikad nisu bili rasprostranjeniji kao danas, ono što se promijenilo jest prisutnost digitalne tehnologije i njezina integracija u svakodnevnom životu. Možda je Linux prisutan na milijardama uređaja diljem svijeta, ali to je svojevrsna Pirova pobjeda jer je Linux u većini slučajeva postao samo platforma za dostavljanje novih vlasničkih programa i usluga. U doba nastanka Stallmanovog manifesta bilo je važno da korisnik kontrolira ondašnju okolinu u kojoj radi te podatke koje koristi i zato je zahtijevao slobodu da posjeduje i mijenja tekstualni editor koji koristi, kompajler i u konačnici operacijski sustav. Danas se može reći da korisnik ima na raspolaganju slobodan editor, zapravo mnogo njih, slobodan internetski preglednik, zapravo više njih, i masu drugih slobodnih programa različite namjene te u konačnici i slobodan operacijski sustav, međutim okolina i način na koji danas ljudi koriste računala su se značajno promijenili: usluge u tzv. oblaku, društvene mreže, pametni telefoni sa svojim aplikacijama, opamećeni televizor i set-top boxovi novi je kontekst u kojem prosječan korisnik digitalnih tehnologija provodi većinu svog vremena. Ono što predstavlja poraz slobodnog softvera je to što sve te platforme i konteksti ne osiguravaju korisniku nikakve slobode, već nasuprot, kontroliraju njegovu svakodnevicu. Ne da više ne postoji mogućnost da se tuđi podaci i sadržaji isporučuju i prikazuju na način na koji korisnik želi (zbog sveprisutnog Digital Right Managmenta – DRM-a), nego u sve više slučajeva nije moguće zadržati nadzor ni nad vlastitim podacima koje korisnik stvara kroz razne internetske platforme. Flash na webu živi posljednje godine, ali zato EME, Encrypted Media Extensions, vlasnička platforma za distribuciju multimedijalnih sadržaja, dolazi kao njegov dostojni nadomjestak koji je prihvaćen i od strane Mozille. Izgleda da je i Mozilla podigla bijelu zastavu i ugradila tu tehnologiju u Firefox.
Najgora je noćna mora slobodnog softvera da računalo, pametni telefon i drugi uređaji postanu samo terminal za posluživanje sadržaja “izvana” konačno se i obistinila. Osim podataka koji se nalaze na raznim poslužiteljima nepoznate lokacije, također se i softver koji ih obrađuje i izračunava nalazi izvan mogućnosti korisnika da ih prouči i nadzire. Pod pojmom softver kao usluga (SaaS), koji svakim danom postaje sve prisutniji, skriva se cijeli đavolji orkestar mehanizama koji oduzimaju slobodu korisnika. GMail, Viber, Skype, Flickr, Googleove usluge za Android, Appleov iOS, Dropbox, Netflix, cijela Facebookova platforma – samo su nasumično odabrani primjeri ovog problema i da stvar bude apsurdnija svi oni pod svojim skutima uvelike koriste slobodan softver, ali korisnik od tog slobodnog softvera nema apsolutno ništa. Kad WhatsApp podijeli podatke korisnika s Facebookom, nakon što ih je “transparentno” pokupio s korisnikovog mobilnog uređaja, može li korisnik ikako utjecati na to? Može li korisnik promijeniti program za gledanje Netflixovog filma da mu prikaže vlastite podnaslove? Može li Skype korisnik na Linuxu možda sudjelovati u konferencijskom pozivu? Može li jednostavno isključiti nove reklame u Facebooku? Odgovor je na sve: ne može.
Na prvu loptu, čini se da postoje razni načini da se izbjegne taj zatvoreni ekosustav i receptura je stara, ali cijena je svakim danom sve viša i viša. Da bi sačuvao ili vratio kontrolu nad svojim podacima, a opet ne ostao u prošlim desetljećima, korisniku ostaje mogućnost podizanja i održavanja vlastitog poslužitelja sa svim slobodnosoftverskim web aplikacijama i servisima, međutim znanje, novac i vrijeme koje je za to potrebno daleko nadmašuje ono što je pojedinac koji se ne bavi sistemskim administriranjem ili razvojem weba (polu-)profesionalno voljan izdvojiti. No čak i da uspije izbjeći stranputice poput GMaila, Dropboxa, Skypea, Flickra i drugih usluga osiguravajući alternative koje kontrolira, dolazi iduća plima problema manifestirana u sveopćoj digitalizaciji usluga koje nisu primarno vezane za računala i digitalne podatke u užem smislu.
Internetsko bankarstvo, kartično plaćanje, javne usluge i prijevoz, posudba knjiga, filmova i serija, kupovina roba, potrošačka elektronika, dječje igračke, osobni automobili i mnoge druge stavke prilikom svoje digitalizacije zahtijevaju ili će zahtijevati neki oblik softvera kao usluge što će u većini slučajeva biti neki oblik vlasničke platforme ili barem one ovisne o vlasničkoj platformi. Čak i kad je web ili mobilna aplikacija financirana javnim novcem jer se radi o javnoj usluzi, onda je u pravilu dostupna samo preko vlasničkih kanala distribucije, Google Playja ili iTunesa, jer to je, kako kažu, sigurnije za distribuciju i zaštitu od malicioznih aplikacija te zaštitu autorskih prava. Prva je pomisao da je možda u tom slučaju moguće naprosto odbiti koristiti sve te aplikacije i vlasničke usluge. No tada si taj “poludjeli” pojedinac veže ruke jer više nije jednostavno naručiti taksi, popuniti poreznu prijavu, kupiti kartu za vlak ili avion, platiti račun za komunalne usluge, unajmiti gradski bicikl, iskoristiti nove funkcionalnosti potrošačke elektronike ili dječjih igračaka, posuditi knjigu, pogledati novu seriju ili film, poslati poštanski paket, platiti račun karticom u trgovini… a u budućnosti će se taj skup vjerojatno proširiti i na to da se bez Googleovog, Appleovog ili Facebook računa i neke pripadajuće vlasničke platforme neće moći ni kupiti osnovne namirnice u lokalnoj trgovini mješovitom robom, a možda ni završiti školovanje. Baš kao što već danas treba skinuti aplikaciju preko tih vlasničkih platformi da bi poslušao poruku svog kandidata možda mu omiljene političke stranke.
Vjerojatno će još neko vrijeme postojati stari kanali naručivanja usluga i roba, interakcije s birokracijom, i to telefonom, papirnatim formularom ili posebnom kasom ili šalterom za “tehnološki zaostale”, no oni će biti sve rjeđi i opskurniji kako će se većina stanovništva “digitalizirati”: “Ako ne želite instalirati našu aplikaciju za izdavanje potvrde o položenom vozačkom ispitu možete doći na šalter broj 5. utorkom i četvrtkom od 9:30 do 10 sati.” završi govorni automat MUP-a kojeg planiraju ukinuti jer ga nitko ne zove mjesecima. Tada će nepokoreni pojedinac u želji da kontrolira svoje podatke i softver ostati na margini društva – pustinjak i čudak koji se očito, sa stajališta većine, ne može prilagoditi modernim tokovima. Ili se prilagodi ili živi u šumi. I tu je slobodan softver izgubio svoju bitku jer pitanje slobode je oduvijek pitanje individualnosti, a ako se svi moraju ponašati isto, onda slobode u suštini nema, već samo “sloboda” da se pojedinac ponaša onako kako je zamišljeno i propisano – zašto bi uopće želio drugačije? Što je društveni sustav efikasniji u nametanju svojih normi i procedura, to je manje slobode na pojedincu da zadrži svoj identitet.
Razlog ovakvog raspleta borbe za slobodan softver kriva je strategija samog pokreta, a to je da se on bazira na tehnološkim rješenjima i utjecanjem na svijest pojedinca, a ne jasnom na političkom stavu i utjecaju na društvo u cjelini. Umjesto iscrpljivanja na slobodnim implementacijama vlasničkih programa, više bi se postiglo insistiranjem na zakonskom okviru koji bi garantirao te slobode koje pokret promiče, što je svojevremeno dobro uočio Eben Moglen. U početku pokreta za slobodan softver može se još pričati o postojanju nekakvoga ideološkog okvira, međutim dolaskom i prevladavanjem termina softver otvorenog koda svaka ambicija za političkom artikulacijom problema je nestala. Danas je slobodan softver, odnosno softver otvorenog koda omiljen svakome, pa i starim dušmanima poput Microsofta, ali bez ikakvoga značenja za slobodu korisnika. Tako da se popularna u krugovima Linux korisnika Red Hatova reklama za Linux “Prvo te ignoriraju. Zatim ti se smiju. Zatim se bore protiv tebe. I tada pobjeđuješ.” može nastaviti pojašnjenjem “…zato što si u procesu toliko izgubio svoj smisao da više nikome ne smetaš.”
Baš kao mnogi drugi progresivni pokreti koji su se javljali u različitim kontekstima u želji da isprave nepravde i kontradikcije sustava, tako je i slobodni softver kapitulirao jer nije djelovao politički i nije udarao u glavu problema. Na primjer, isti epitaf ide i pokretima za očuvanje okoliša gdje sve vođe svijeta unisnono pjevaju o važnosti očuvanja okoliša, a zapravo samo govore o biznisu preprodaje kvota za stakleničke plinove i rasipanju javnog novca na kojekakve privatne komercijalne inicijative koje po cijenu vlastitog preživljavnaja na oltaru tržišta ne mogu staviti okoliš ispred profita. U oba slučaja forma je tu – svima su puna usta i ekologije i softvera otvorenog koda, ali izvornog sadržaja nažalost više nema.
Tek udruživanjem snaga sa svim drugim progresivnim pokretima i formiranjem radikalnih političkih zahtjeva, slobodan softver može oživjeti nadu da je ovo samo izgubljena bitka, ali ne i rat. Ipak nije vjerojatno da će slobodan softver biti nosilac takve globalne promjene – on jedino što može jest prepoznati i pridružiti se onim pokretima koji imaju veću mobilizacijsku snagu i tako sačuvati svoje ideje i vrijednosti za jedno novo društvo – društvo slobodnih i kreativnih, društvo u kojem svaki pojedinac, svako dijete može rastaviti, ispitivati, učiti i doživljavati svijet oko sebe te tako stvarati nove vrijednosti, pronalaske, rađati nove ideje i ostvariti se i kao umjetnik i kao inženjer i kao filozof. Društvo pojedinaca koji su stvaraoci i mislioci, a ne konzumenti.
Da, ovo zapravo u širem kontekstu pokazuje degradaciju ljudskog društva u cjelini.
Tekst pogađa u srž problema i iz njega se može iščitati kakvi smo postali i nažalost, kamo sve skupa ide: U kontrolu od strane par moćnika (u svim pogledima te riječi) i ostatku populacije koja je postala zatupljeni konzument. Takvoj populaciji FLOSS niti treba niti ga želi.
Tocno u sridu! Bravo!
Ne dijelim ove pesimistične stavove.
Kao prvo, ljudi rado “autsorsaju” brigu o nečemu u zamjenu za komociju. Drugim riječima, jasno je da kumek i kumica radije koriste Google Docs, nego da si sami idu postavljati npr. Sandstorm (https://sandstorm.io/) I to je tako u svakoj djelatnosti. To je podjela rada i predstavlja, usudio bih se reći, temelj civilizacije.
Kao drugo, dobro je upravo to što se FOSS pokret NIJE povezao s političkim organizacijama koje bi “ispravljale nepravde i kontradikcije sustava”. Vladavina svih takvih organizacija redovito bi završavala milijunima mrtvih i porobljenih te bi stvarala atmosferu u kojoj upravo ne bi bilo moguće ništa “slobodno”, pa tako niti softver.
Stvar je jednostavna – tko hoće, neka koristi FOSS i slobodne sadržaje. Tko neće, njegov problem. Bilo bi upravo katastrofalno siliti nekoga na FOSS i slobodne sadržaje.
@Slavene,
Nije baš tako jednostavno, odnosno bilo bi jednostavno ako FLOSS nema nikakvu fundamentalnu težinu pa može i ne mora postojati – uopće nije bitno jer je jednakovrijedan onom vlasničkom. No prije par godina sam napisao tekst u kojem upravo FLOSS-u želim dati objektivni razlog postojanja nauštrub vlasničkog softvera:
http://www.linuxzasve.com/zasto-slobodan-softver
Danas bih to ponešto drugačije napisao, ali osnovna ideja da vlasnički softver predstavlja prijetnju za razvoj društva ostala bi ista. U tom smislu nužno je da svaki softver bude slobodan, tj. da vlasnički ni ne postoji.
Govoriti “to je problem onog drugoga” u suštini znači poricati postojanje društva – praviti se da na svijetu postoje samo individue koje nemaju nikakve veze jedne s drugima. No kad tvoj susjed izgradi neku elektranu na ugljen, a ti želiš uživati u svježem zraku, onda odjednom niste neovisni i morate se dogovoriti – morate urediti vaše društvo kako bi i jedan i drugi mogli koegzistirati. Možete se i pobiti, naravno, ali to je onda divljaštvo, a ne društvo. Moja želja za “svježim zrakom” slobodnog softvera onemogućena je kada drugi koriste vlasnički softver jer ja s ostatkom društva komuniciram i radim, a to onda jest društveni problem, odnosno zahtjeva političku komponentu. U konačnici korisnik slobodnog softvera ostaje razapet između želje za slobodom stvaranja i potrebe da bude članom društva, pa može ili izabrati život pustinjaka (ako mu to društvo uopće dopusti), ali zadržati mogućnost da bude kreativan, ili život u društvu, ali se odreći slobode da istražuje i stvara.
Iako se naoko čini da slobodan softver nema “ideološkog predznaka”, pa ga zato svojataju i libertarijanci i anarhokomunisti, može se pokazati da u kontekstu tržišta slobodan softver ne može postojati, ali to je tema za jedan novi tekst.
Ali, mene se savršeno ne tiče da li drugi koriste vlasnički softver ako je podatkovni izlaz tog softvera u nekakvom normiranom formatu. Dakle, ako netko koristi MS Office, to me uopće nije briga dokle god mi tekst isporučuje kao ODT.
Da, i tu ima nevjerojatno puno komocije na vlastitu štetu, i mnogi ljudi će i dalje žrtvovati vlastiti boljitak u zamjenu za vrlo, vrlo kratkoročni komfor, no po pitanju standarda i normi ipak vlada skroz drukčija klima te stvari permanentno idu nabolje, počevši od cijeloga weba preko gabarita šarafa i žica do dimenzija vrećica za usisivač.
Obrati pažnju da standardizaciju često potiču upravo firme – sve osim onih koje bi htjele monopol. 🙂 Otuda svi ti neprofitni konzorciji za ovo ili ono, od modeliranja procesa do SOAP-a i Unicodea, u kojima sjede predstavnici inače konkurentskih firmi.
Za tu standardizaciju treba više političke akcije, i to jest nešto što je u interesu i “lijevima” i “desnima”. Ili bi barem trebalo biti.
P.S. Koliko vidim, u kontekstu tržišta slobodnom softveru sasvim lijepo ide. Red Hat, recimo, ima skroz finu cijenu dionica. 😉
U redu. Ako zanemarimo širi kontekst koji zahtijeva i daleko širu elaboraciju i raspravu, već se fokusiramo samo na tvoj konkretan rezon, ni tu se ne može naći sreća s današnjim stanjem, unatoč tzv. “standardizaciji”. Pa čak i ako zanemarimo inherentnu težnju kapitala da se okrupnjava i stvara monopole za koje sam kažeš da su nepoželjni.
Da se zadržim nakratko na toj točki i podsjetim da ti i tu treba nekakav agent da spriječava stvaranje monopola, odnosno tjera te na političko djelovanje unutar sustava jer u suprotnom ne bi zaštitio standarde koje trebaš. Kao što si i sam primijetio, firma želi standarde onda kad je to u njezinom interesu, a to je u njezinom interesu dok nije u dominantnoj tržišnoj poziciji jer ako se veći od nje drže standarda, ona ima šanse lakše preuzimati njihov dio kolača, no čim preuzme dominantnu ulogu njezin interes se mijenja i počinje kršiti standarde kako bi zaštitila svoj osvojeni dio kolača. Uz navedenu tendenciju okrupnjavanju kapitala vidljivo je da ne postoji u konačnici ni tendencija ka standardizaciji bez prisile van tržišnih mehanizama. Očekivati da će tržište samo od sebe dugoročno stvarati standarde isto je kao i očekivati da firme nemaju želju rasta i osvajanja prevelikog tržišnog udjela.
Ali pošto reduciramo stvari i izbacujemo širi kontekst, idemo uzeti u obzir da se standardi osiguravaju sami od sebe.
Slobodan softver koji je ovdje tema nema takav naziv iz čiste proizvoljnosti. On je takav jer zahtijeva određene slobode svom korisniku. Ako to ignoriramo, onda nam je svejedno pričamo li ovdje o zelenom, Nikolinom, smiješnom, gorkom ili slobodnom softveru. Argument je da su tvoje slobode kao korisnika koje ga definiraju nužno narušene u današnjem kontekstu sveopće umreženosti kada dominira vlasnički softver i platforme. Tvoje računalo i uređaji koji su slobodnosoftverski (iako je to već teško ako imaš mobitel ili druge “pametne” aparate) predstavlja svojevrsan otok u “vlasničkom moru” i time on gubi svoju neovisnost i slobodu koju želiš. Kad kažeš da ti je važno da je format ODT, zaboravljaš da to nije jedini način kako tvoje računalo komunicira s ostalima – komunicira i preko raznih API-ja, protokola raznih servisa i društvneih mreža koji je njihv – vlasnički i od njega rade što žele. Zato ne možeš birati svoj klijent za Skype, WhatsApp, Dropbox, Facebook Messenger, Google Play itd. Možeš odabrati ih ne koristiti, zar ne? Ali možeš li to u realnim okolnostima? Poanta mog teksta jest da ne možeš, odnosno da si prisiljen koristiti vlasnički softver i platforme jer ćeš biti “ekskomuniciran” iz današnjeg društva i utoliko je stanje katastrofalno. I da su nekim čudom svi API-ji te protokoli otvoreni, ne želiš ih koristiti u kontekstu tih usluga jer obrada tvojih podataka na njima opet nije slobodna – odnosno nemaš slobodan softver već imaš slobodan “interface” koji ti u suštini nudi iste slobode kao i mijenjanje boje pozadine na desktopu. Ako ti je svejedno gdje se tvoji podaci obrađuju, onda mi ne pričamo o slobodnom softveru nego o nečem desetom. Time tvoj komentar i u ovom reduciranom okviru i dalje ne mijenja poruku mog teksta: ako ti je stalo do slobode vlastitih digitalnih podataka, današnja situacija ti ne ide u prilog jer tvoji podaci su svakim danom sve manje slobodni.
A za Red Hat – on nije nikako ideal firme slobodnog softvera – pogledaj njihove poslovne prakse prije nego ih navedeš kao primjer i što će postajati jači to će biti još dalje od toga. 😉
Ne vidim zašto bi tvrtka u dominantnoj tržišnoj poziciji nužno htjela uvesti svoje “standarde”. Sun, recimo, nije uvodio svoje standarde. Naime, standardizacija omogućava ekonomiju obujma (economy of scale) koja smanjuje proizvodne troškove što pak itekako odgovara svima, uključivo i dominantne tvrtke.
Nadalje, ne treba nikakav “agent” za sprečavanje monopola jer ne postoji primjer u cjelokupnoj povijesti civilizacije da se ijedan monopol dugoročno održao, čak niti M$-ov, 🙂 osim u slučajevima kada ih je štitila upravo nekakva državna “agencija”. Obično zbog “zaštite naših radnih mjesta”, jelte.
Što se tiče usluga koje spominješ, netko im je autor, i taj netko je propisao uvjete korištenja, i da, upravo je tako jednostavno, ako mi se ti uvjeti ne sviđaju, neću ih koristiti. Kome se ne sviđa npr. Dropbox, ima pregršt rješenja za svoj privatni pohrambeni oblak na RPi-ju, recimo. Meni se više sviđa usporedba s e-poštom: dokle god je format normiran, savršeno me se ne tiče što neki tukac za to koristi Exchange.
Imam izbor glede nekorištenja svih usluga koje si naveo, i, recimo, svojedobno sam se baš zato pobrisao s Facebooka. Ne deaktivirao, pobrisao. Zapravo, koristim samo Google/Gmail/G+ iako znam da me špijuniraju, al’ajd… jednostavnije mi je koristiti Gmail, nego tražiti alternative.
Nije mi svejedno kaj me špijuniraju, i zastrašujuće je da npr. nekaj ukucam u Google o Porscheu (iako me auti opče ne zanimaju) pa istoga časa počinjem dobivati takve oglase, ali za sada preživljavam. Navodno je DuckDuckGo “pošteniji”, ali ne znam detalje…
Ono što neka agencija može i mora napraviti je obvezati Facebook da mi omogući da se pobrišem. Ništa više, ništa manje. I vrlo vjerojatno bi trebalo odbaciti ili barem temeljito redefinirati čitav koncept “intelektualnog vlasništva”.
Sun je završio kao dio Oraclea ako se ne varam, a onda je Oracle krenuo ispravljati krive politike kupljene firme – tako da ne vidim kakav je to primjer – tržište je pokazalo da tako ne treba.
Kako si ovo s ekonomijom razmjera ubacio u priču kad cijeli koncept pada u vodu u slučaju softvera gdje je trošak proizvodnje nove kopije praktički nula. Ali i da nekako i spasiš taj koncept u slučaju softvera, tržišna stvarnost te opovrgava: ni jedna firma svoj proizvod kojim je osvojila tržište nema namjeru “standardizirati” tako da se odrekne kontrole nad njime u korist konkurencije.
Ajmo to ovako postaviti: ja sam npr. značajni dioničar Facebooka i sada ti kao upravni odbor obraćaš se dioničarima i kažeš da će Facebook postati interoperabilan i to će biti glavna strategija razvoja, pa će tako koristnici Twittera moći slati poruke na Facebook zidove naših korisnika, da će FB-ov Messenger komunicirati sa svim drugim messengerima te da će korisnik moći lako svoje podatke izvesti na druge društvene mreže i servise (npr. video materijali se mogu klikom prebaciti s FB-a na YT) i da ne nabrajam dalje – kad bih ja to čuo pitao bih te: a tko nas sili na to? Mi smo u dominantnoj poziciji na tržištu društvenih mreža i time možemo samo gubiti korisnike, jer ionako su korisnici prisiljeni koristiti našu mrežu pa nije da će ih više doći ako uvedemo te standarde. Ti ćeš reći da je to dobro po sebi – za internet i korisnike, a ja ću pozvati ostale dioničare da te smijene. EOD.
Iako kapitalistička država podržava korporacije po defaultu, čak i ona nekad mora pokrenuti antitrustovske procese, da toga ne bi bilo, stari dečki s parama bi već odavno kupili i sve propulzivne male firme – to uglavnom i rade, ali ih neke regulacije donekle u tome usporavaju. Iako, kapital je u pravilu iza svih tih firmi isti – samo se prebacuje s jednog tržišta na drugo kad na prvom padnu profitne stope. U tom smislu kapital se okrupnjuje, a ne da jedna konkretna firma preuzima sva tržišta.
Ovo za “slobodu izbora” mislio sam da smo apsolvirali – nema slobode ako cijelo društvo oko tebe koristi jedan proizvod – ti nemaš izbora ne koristiti ih. Molim te pročitaj originalni tekst ponovno. Ja si sam hostam gotovo sve usluge o kojima ovisim i upravo mogu govoriti iz vlastitog iskustva da to nije nimalo jednostavno. Npr. morao sam implementirati sve moguće “preporuke” i prakse Googlea u svoj mail server da bi mi mailovi prolazili prema GMail korisnicima – dovoljno je da Google kaže da mu se moj IP više ne sviđa i ja više ne mogu komunicirati putem tog standardiziranog načina s 90% ljudi! A mail je uistinu najstandardiziraniji način komunikacije – sa svime ostalime je puno gore.
Ono što ja govorim ovdje, a sada i ponavljam, da ljudi nemaju šanse reći ne sviđaju mi se uvjeti korištenja – neću otvoriti račun na nekom od tih servisa. Mogu to napraviti, ali onda će završiti u totalnoj izolaciji. Sad ljudi odmahuju rukom “mene se ne tiče”, ali nakon još par godina integracije svih tih platformi u svakodnevni život bit će nemoguće funkcionirati u društvu bez Googleovog, Facebook ili kojeg već računa. Ako misliš da sam u krivu – probaj obrisati svoj Google račun pa ćeš vidjeti o čemu pričam.
Slobodan softwer nikad nece izgubiti bitku. Naprotiv sve je bolji i bolji. Svaka cast slobodnom softweru.
Da te pitam samo, jesi li se uopce potrudio procitati tekst?
Odlican tekst 4ndY! I sam sam nedavno razmisljao o necem slicnom, ali sad si nametnuo jos par stvari na moje razmisljanje i sve izgleda jos puno gore nego sam sagledao sa svoje perspektive! Nazalost, misljenja sam da nikad necemo dobiti taj rat i da nismo izgubili samo bitku vec sve, nasa sloboda i privatnost su mrtvi i nikad se nece nista promijeniti! Ako ce se i mijenjati nece biti ugodno po nikog jer moramo srusiti cijeli svijet kakav poznajemo, sve vladavine koje nam postupno namecu ovakav zivot i mozda se pokrene nesto. Pitanje je koliko bi opet to trajalo jer ljudi ne uce na greskama u povijesti, pa ako uzmemo i da nismo izgubili rat onda ce nam se konstantno nametati iste bitke i trajat ce vijecno. Kljuc je u kontroli, ljudima koji imaju zellju za kontrolom i koji ce na sve nacine pokusavati i cesto uspijeti na neki nacin u svojim naumima. Zivimo u krugu koji se ponavlja i tako je nazalost i bit ce! Bilo je videno, gledamo sad to i u ovoj bitci, a bome gledat cemo to uvijek.
Nekako mi se čini da ima puno kontradikcija u svemu što se ovdje provlači. S jedne strane, 4ndY priznaje da je softver zapravo kompleksna stvar:
” Da bi sačuvao ili vratio kontrolu nad svojim podacima, a opet ne ostao u prošlim desetljećima, korisniku ostaje mogućnost podizanja i održavanja vlastitog poslužitelja sa svim slobodnosoftverskim web aplikacijama i servisima, međutim znanje, novac i vrijeme koje je za to potrebno daleko nadmašuje ono što je pojedinac koji se ne bavi sistemskim administriranjem ili razvojem weba (polu-)profesionalno voljan izdvojiti. ”
S druge strane, po nekim komentarima ispada da su ljudi nezahvalni jer ne cijene ono što im je dano:
” …i ostatku populacije koja je postala zatupljeni konzument. Takvoj populaciji FLOSS niti treba niti ga želi. ”
Mislim da će se svatko normalan složiti da je softver kompliciran. Praktički svaki programski jezik je pokretna meta, programiranje i razvoj softvera je jedno, a administracija nešto potpuno drugo. Over-engineering je tako čest i sveprisutan u softverskom svijetu da je softver često kompliciraniji nego što bi trebao biti. I na kraju, sastoji se od toliko međusobno različitih slojeva od kojih su mnogi dozlaboga zbrljani
(JavaScript je jedan primjer koji mi sad pada napamet), ali su sveprisutni i ne možeš ih ignorirati.
Ako se složimo da su sve ovo činjenice, možete li kriviti “običnog” korisnika koji jednostavno nema interes za nešto što smatra prekompliciranim da bi
se time aktivno bavio? Jer ako ćemo iskreno – taj korisnik često ima potpuno pravo.
Teško da slobodan softver može biti dominantan model sve dok se “običan” čovjek ne zainteresira za programiranje. Ali, s ovakvim softverom, trenutnim načinom rada računala i kompleksnim slojevima od kojih je sve skupa složeno,
možete li kriviti ljude što jednostavno nemaju interes za te stvari (čak i ako imaju interes, mnogi nemaju vremena) i što samo žele da im stvar radi?
FB, WhatsApp i Google su im dali upravo to. Dali su im nisku cijenu i jednostavnost
korištenja tehnologije koja objektivno nije jednostavna.
Sloboda o kojoj FSF priča je teoretska. U istom smislu u kojem slobodno tržište kaže: svatko je slobodan zaraditi novac na slobodnom tržištu. Svatko može biti poduzetnik. Teoretski, možda i je tako.
Ali praksa je uvijek nešto drugo.
Slažem se sa ovim, 90% ljudi ne zanima slobodni softver, ni privatnost ni bilo što drugo osim da mogu koristiti računalo, tablet i mobitel sa što manje truda uloženog u učenje rada na njima jer to vrijeme oni iskorištavaju za druge aktivnosti.
Open source to ne daje, koliko god da je Linux napredovao u user friendly smislu još je i dalje kompliciraniji nego Windowsi ili OSX, pogotovo ako nešto ne funkcionira.
Svi voze auto ali malo ljudi zna popraviti auto ili promijeniti ulje, to ih ne zanima niti žele ulagati svoje vrijeme u učenje takvih vještina, ista je stvar i sa računalima pogotovo u današnje moderno vrijeme gdje je slobodnog vremena malo i gdje ga ljudi ne vole trošiti na stvari koje im nisu prioritet.
Linux zajednica je i kasno reagirala na neke trendove, kada se pojavio Skype nitko se nije potrudio okupiti open source programere da naprave alternativni protokol dostupan i za Linux, Windows i OSX, možda tada Skype ne bi postao toliko dominantan. Kod svakog novog trenda toga tipa proprietary softver je uvijek prvi, a eventualne open source alternative dolaze prekasno ili nemaju sve funkcije kao proprietary softver, Viber vs Telegram je najbolji primjer, Viber ima audio i video pozive, ali ih zato Telegram nema.
Kada se pojavi tako nešto novo Linux zajednica uglavnom sjedi skrštenih ruku čekajući na te iste proprietary firme da naprave tu aplikaciju za Linux, nitko ne pokuša napraviti ozbiljnu alternativu.
Gdje je gigant kao RedHat da sponzorira tako nešto?
Nema ga, nije problem samo u modernom društvu, konzumerizmu i lošim društvenim trendovima, za neke stvari si je najviše kriva sama Linux zajednica inertnim ponašanjem, umjesto da se stvaraju alternative koje će konkurirati proprietary firmama čeka se na portanje proprietary softvera na Linux što se onda dočekuje sa oduševljenjem, wow Viber za Linux.
Ne može mi nitko reći da ne postoji dovoljno novca kod velikih Linux kompanija i općenito Linux sponzora i programera da to nije izvedivo. Izgleda da je jednostavnije ići linijom manjeg otpora i prihvatiti proprietary softver.
Ide mi ponekad na živce stalno kukanje kod dijela Linux korisnika i upiranje prstom u zli konzumerizam, kapitalizam i closed source firme. Da se Linux zajednica digne sa guzice i nešto poduzme bilo bi bolje, ali ne zajednica se često radije pljuje međusobno sa tim koja je bolja i više open source distribucija umjesto da zajednički rade na nečem bitnom. Mobiteli su najbolji primjer, FirefoxOS, SailfishOS, Ubuntu Touch i Plasma Mobile, toliko toga u različitim projektima, zašto ne bi skupili resurse i zajedno napraviti OS za mobitele koji je odličan i napredniji od konkurencije? Onda bi lakše nagovorili proizvođače mobitela da prihvate njihov OS, a onda bi se i aplikacije kao Viber pojavile puno brže i lakše. Ali to je stara boljka u Linux zajednici, previše antagonizama i rascjepkanosti, a premalo zajedničkih velikih projekata. Open source se najprije treba pogledati u ogledalo za neke stvari, prije nego pljune u suprotnom smjeru.
@goran, slažem se da stvar ovako postavljena stvara kontradikcije, no one se mogu razriješiti na drugačijim temeljima. Iako smatram da je važno da ljudi barem načelno i konceptualno razumiju tehnologije koje koriste, a ne da im ona predstavlja svojevrsnu magiju, ne mislim da bi svatko trebao programirati, kompajlirati, postavljati servise i sl.
S jedne strane, privatni podaci ne bi se trebali držati u nikakvom oblaku, već na “plug&play” kućnim serverima koji se samo uključe u naponsku mrežu i spoje na router gdje bi router imao stalnu IP adresu (s IPv6 ne vidim zašto to ne bi bilo moguće) i tako da sve društvene mreže bile zapravo distributivni sustavi gdje čovjek može naprosto isključiti sebe s mreže ištekavanjem “plug&play” servera iz utičnice. Tako, iako ne razumije svu tehnologiju iza tog servera i servisa, bio bi u kontroli svojih podataka, a ne u milosti i nemilosti nekog komercijalnog servisa. Inicijativa za to već postoji nekoliko godina: http://freedomboxfoundation.org/ . I sam sam isprobao taj koncept “servera u kući” i u ne vidim zašto ne bi funkcionirao na dulje staze.
S druge strane, ono što ne bi bilo tehnički izvedivo ili što nema privatni kontekst, trebalo bi postojati kao javni servis – nad kojim korisnici (građani) imaju demokratsku kontrolu. Npr. tražilice, navigacije, softverski repozitoriji, repozitoriji umjetničkih radova itd. bili bi javna usluga, kao knjižnice, komunalne usluge, javni prijevoz, ne-privatizirano zdravstvo i obrazovanje… Financirano od strane svih, ali bez tržišne logike.
Slobodan softver bi se u cijelom sustavu nametnuo kao jedini smisleni izbor, odnosno taj softver ne bi nosio naziv slobodan, već samo softver, kad drugog ne bi ni bilo – svaki kod, kao i knjigu može se proučavati, reproducirati i izrađivati derivate i modifikacije. I javni servis i ono čemu povjeravamo osobne podatke zahtijeva transparentnost i posjedovanje (ne najam, odnosno licencu).
Sve to nije ništa nezamislivo: mnogi veliki projekti kao što je Wikipedija, Debian, Web Archive i slični neprofitni projekti od javno značaja funkcioniraju na ovdje iznesenim konceptima, ali s time da su i dalje organizacije bez šire društvene legitimacije, a onda i financiranja (što bi trebalo biti drugačije). Uz to postoje desetljeća, ako ne i stoljeća iskustva upravljanja javnim servisima – sve to znanje može poslužiti i s novim virtualnim dobrima.
Na tako postavljenim temeljima ne bi bilo ovog problema da bi svi trebali savršeno poznavati tehnologiju da bi zadržali kontrolu nad njom. Ona bi služila sveopćem interesu bez mogućnosti zloporabe kakva postoji danas gdje se privatni podaci prodaju i distribuiraju na najdivljije načine, gdje kompanije kroz manipulacije na svojim vlasničkim platformama ostvaruju svoje privatne interese i profite, a sve na račun korisnika koji tu ne mogu ama baš ništa (osim ulaziti u beskonačne parnice). One fraze da korisnici trebaju “glasati svojim novčanikom” su samo fraze jer zapravo na tzv. slobodnom tržištu izbora zapravo nema – želiš kupiti knjigu, a želiš izbjeći Amazon – ne možeš jer gotovo svaka web knjižara je u vlasništvu Amazona iako ne nosi njihov logotip (npr. Book Depository).
Čak i da se jave dežurni dušebrižnici da će takav sustav usporiti inovacije i razvoj novih tehnologija (u što čisto sumnjam, a i masa primjera pokazuje suprotno – npr. da je javni sektor nositelj glavnine fundamentalnih istraživanja), mislim da je daleko važnija sloboda društva i svakog pojedinca od novih “featurea” i većih rezolucija, bilo u ekranu ili kameri.
@4ndY-Kako ćeš “natjerati” ljude da koriste ta privatna rješenja kada oni to jednostavno ne žele, ne znaju i ne žele znati?
Također nitko ne prisiljava nikog da koristi proprietary softver, servise ili društvene mreže, svatko svojim izborom koristi cloud storage, Facebook i ostalo. Profit na račun samih korisnika nije tajan, da ljudi čitaju terms of service i privacy policy znali bi to, ali 95% ljudi jednostavno nije briga što ih na primjer Facebook profilira da bi zaradio na njima oglasima na Facebooku.
“mislim da je daleko važnija sloboda društva i svakog pojedinca od novih “featurea” i većih rezolucija, bilo u ekranu ili kameri.”
Što kada sami ti pojedinci žele koristiti proprietary usluge i nije ih briga previše za to da se njihovi podaci koriste za zarađivanje preko reklama i slično? A takvih je 95%. Hoćemo ih prisiliti na open source rješenja? Sloboda je i odabrati proprietary rješenje.
@JH-IM, ni u jednom društvu ne postoji tzv. “sloboda” da pojedinac radi što hoće. Tako danas zakonski nije dozvoljeno imati robove kao radnu snagu (a prije je to bilo sasvim legalno), nije dozvoljeno sklapati lihvarske ugovore, postoji zakonski okviri za pravila ponašanja u prometu, za izbore, za zapošljavanje… i da ne nabrajam dalje. Društvo se uređuje zakonima onda kad se pokazuje da je neko ponašanje štetno za društvo ili za pojedince na sustavnoj razini. Isto kao što ćeš “natjerati” ljude da ne voze 200km/h u naseljenom mjestu, tako ćeš ih “natjerati” da ne koriste vlasnički softver i platforme koje su štetne za društvo u cjelini. U konačnici zakon postaje moralni standard – korištenje vlasničkog softvera bit će predmet amorala.
Pozivanje na “slobodu izbora” česta je diverzija onih u položaju moći kad se govori o štetnom efektu za društvo. Kao da se radi o izboru između sladoleda od vanilije i sladoleda od čokolade. Ovdje se ne radi o, za društvo i pojedince, irelevantnom izboru – to je ono što ja želim argumentirati. Robovlasnik će jasno reći onome koji želi platiti svoje radnike da to slobodno čini – svatko može izabrati – zašto ne?! Dapače, samo ti plaćaj svoje radnike, a ja ću imati svoje robove. Google, Facebook, Microsoft i ostali (a svakim danom ih je sve manje jer veće ribe preuzimaju manje) imaju preveliku moć, a ne postoji nikakva mogućnost njihove demokratske kontrole. Nije tu problem reklama, tu je problem oslanjanja milijuna ljudi na infrastrukturu koja nema nikakve transparentnosti i takva predstavlja prijetnju za sve druge društvene procese i svakim danom ta prijetnja je sve veća i veća što raste ovisnost društva o tim tehnologijama i platformama.
Ali, kao što sam napomenuo i u tekstu, takvo što nije moguće izboriti bez suradnje i podrške drugih progresivnih pokreta u društvu. Oni će podržati zahtjeve za slobodan softver (što je i u njihovom interesu), a borci za slobodan softver podržat će njihove zahtjeve. No dok to vrijeme ne dođe, slobodan softver nema nikakve šanse osim (u tom kontekstu softver otvorenog koda) biti efikasan način za rušenje cijene rada programera koji se moraju natjecati i s hrpom ljudi koji rade isti posao kao oni, samo bez naknade! I zato kapital sve više voli otvoreni kod: to je samo način kako da dobijem i školujem radnika za manje pare. To je i jasno vidljivo na novim opensource “start-up” pokretima: onaj tko najviše od ljudi iz zajednice commita u GitHub repozitorij njihovog proizvoda postat će zaposlenik iliti: vi se tu natječite tko će bolji raditi za mene, a tko bude najbolji bit će nagrađen (vjerojatno jadnim) ugovorom o radu. Ja ću se samo pobrinuti da cijela priča izgleda jako privlačno i cool tako da svatko želi raditi za mene. Urnebes.
Nitko ne prisiljava ljude da koriste cloud, Gmail i Facebook, sami to odabiru, alternative postoje, ako su oni prelijeni da ih koriste to je njihov izbor i oni će snositi eventualne posljedice. A to da društvom vlada želja za moći i novcem ili robama je stara stvar, to je prisutno u ljudskoj civilizaciji na ovaj ili onaj način otkada ona postoji, hrpi ljudi odgovara da netko drugi razmišlja i odlučuje umjesto njih, sve ove tisuće godina civilizacije nam pokazuju to da “masa” uglavnom ne voli odgovornost, daj ti meni kruha i igara, a za ostalo me nije briga.
Što se tiče zakona koji bi propisali otvorene formate i tako osigurali slobodu i interoperabilnost, teško da to može funkcionirati ako se puno toga iz temelja ne promijeni.
Recimo, GIMP postoji već dugo, ali svatko tko se danas bavi web developmentom zna da nema puno šanse da će mu netko tko se bavi dizajnom poslati .xcf umjesto .psd-a.
Sad recimo da se donese zakon da format tipa .ora (open raster) ili nešto slično postane standard za razmjenu bit image grafike. Znači, recimo da to ne bude samo de facto standard (kao što je sad .psd), nego zakonom propisani standard.
Tu mi uopće nije jasno tko bi trebao donijeti takav zakon i na kojem nivou,
ali…to bi onda praktički značilo da korištenje bilo čega drugog u razmjeni postaje nepoštivanje zakona. Ne vidim neki drugi način da se osigura interoperabilnost a da se izbjegne vendor lock-in.
Čak i ako se to dogodi, problem je u tome što mi se čini da otvoreni formati nisu dovoljni da osiguraju i interoperabilnost i napredak.
Recimo, za korisnike GIMP-a na prvi pogled ne bi bio problem što je Photoshop proprietary softver, sve dok i Gimp i Photoshop identično pišu i čitaju taj novi format. Međutim, što ako Adobe poželi postići ili zadržati nekakvu prednost nad Gimpom?
Ako Photoshop može nešto što Gimp ne može, onda nastaje problem.
Otvoreni format se može promijeniti tako da može zapisati tu funkcionalnost. Ali što je s implementacijom same funkcionalnosti u Gimpu?
Photoshop je i dalje proprietary, Gimp je i dalje slobodan, format je otvoren ali – više nema potpune interoperabilnosti.
Da bi se postigla potpuno interoperabilnost, treba ili ostati na jednoj dovoljno
širokoj osnovi za razmjenu (što znači da zapravo nema napretka), ili implementirati promjene i u format zapisa i u Gimp. To iz pozicije napretka cijelog društva ima smisla. Ali taj model je u potpunoj suprotnosti sa načinom na koji tržište sada funkcionira.
Jer to znači da više nema ni smisla ulagati u mogućnosti pojedine aplikacije da bi se postigla prednost nad ostalim aplikacijama istog tipa.
Odnosno – ako se zakonima garantira interoperabilnost, a ja pokušam biti bolji, dobit ću nešto što ili nitko drugi neće moći koristiti ako to ostaje zatvoreno,
ili će i svi ostali morati dobiti funkcionalnost koju ja uvodim da bi svi skupa imali i 100% interoperabilnost i napredak. A to onda znači da ja gubim prednost.
I to onda vjerojatno znači da tržište softvera u obliku u kojem sada postoji vjerojatno više ne bi moglo postojati.
Samo, nezakonit proprietary softver koji je nezakonit zato što je proprietary,
meni trenutno izgleda daleko od stvarnosti kao otprilike Star Trek ekonomija.
Nemam pojma tko bi i na kojem nivou mogao uvesti takve zakone.
Baš zato, bar u u kontekstu tržišta, ne mislim da je proprietary softver nemoralan jer mislim da SaaS nekoj manjoj softverskoj firmi ili pojedincu često
može biti i jedini model preživljavanja. Ljudi koji nešto stvaraju moraju živjeti sad u sustavu koji imaju, ne u nekom koji je možda teoretski puno bolji i humaniji,
ali (još) nije zaživio.
A društvo zapravo još uvijek nema dobar odgovor na taj cijeli problem. Jer treba osigurati financiranje za one koji rade i doprinose i to na neki način ugraditi u cijelu infrastrukturu, a taj dio problema je danas užasno nerazvijen i čini mi se puno bliži divljem kapitalizmu nego bilo čemu drugom.
Uh….Sa rijetko kojim misljenjem navedenim iznad se ne bi slozio,voli bih da sam sa linuxom krenio puno ranije kad sam imao vise volje za ucenjem i bio puno mladji…Zato sam u windows svijetu od mladosti,prvo igracki,a onda i profesionalno.
Linux mi je bio povremena igracka s kojim bi se zabavljao do prvih ozbiljnijih problema kad bih ga zbog nedostatka vremena (posla ili igranja) ili nemogucnosti pronalaska rijesenja jednostavno makao sa kompa.
Zasto sve ovo pricam?Zamislite da se djeca susrecu sa slobodnim softverom u osnovnim skolama,da kultura koristenja slobodnog softvera zazivi od malih nogu u glavama djece pa bi i njihov pristup svim ovim gore navedenim problemima bio drukciji.
Imali bi puno manje “zombie usera” koji sjede ispred monitora i bleje u neku od drustvenih mreza.
Skole,javna poduzeca,zupanije,opcine…drugim rijecinma drzava koja bi mogla napraviti puno po ovom pitanju radi malo ili gotovo nista.
Tako da nije samo stvar pojedinaca ili linux zajednice vec i onih koji na svakoj sjednici vlade imaju otvoreni laptop ispred sebe a pola od njih ga ne zna ni upaliti.
Da ne govorim o vremenu dok sam radio u pc servisu pa su ljudi donosili “mozak”na popravak…Dobar dan,evo mene izgleda da mi se mozak pokvaro…Ili kad je face poceo hvatati zamaha:Dobar dan,znate ja bi kupio onaj fejsbuk…Necu ni pocinjati o “pametnim”telefonima.Jer ako je kuciste kompjutera za tebe “mozak”a telefon ti je “pametan”onda si ti idiot.
Kako takvima objasniti ista,a kamoli benefite slobodnog softvera za pojedinca i za drustvo?
Moje misljenje je da je problem u evoluciji koja nejednako zahvaca pojedince pa imamo probleme sa softverom,probleme sa drzavom i vecinu svih ostalih problema u svijetu.
A internet i “sloboda”interneta….Uh…
P.S. Izvinjavam se zbog slova,trenutno sam na pendrive linuxu i pitaj boga kojoj tipkovnici.
Prva greška u članku je ideja o politizaciji softvera i povezivanju s radikalnim i progresivnim političkim strujama. Radikalne i progresivne političke struje nisu svima prihvatljive. To znači da bi se dio populacije opet našao na margini, izoliran i u nemogućnosti da koristi neka eventualno poboljšanja u odnosu na trenutačno stanje. Ja, npr., nikad dok sam živ neču dopustiti da budem povezan s bilo kojom “progresivnom” političkom opcijom, bez obzira koliko me to koštalo, a zadnji izbori pokazuju da nisam jedini. Ako poginem boreći se protiv toga, so be it.
Ukoliko netko pruža uslugu ili nudi proizvod, red je da mu se to i plati, pogotovo zato što i njega to, najverojatnije, košta. Bolje je staromodno “platiti iz svog džepa” nego pristajati na neki “ugovore s vragom” koje ćeš kasnije plačati na tko zna kakve načine. Slikovito, bolje je imati anonimni VIPme račun nego biti “punopravni” VIP korisnik. S VIPme plačaš svoje impulse i znaš na čemu si. Kao punopravni korisnik, uvijek postoji neki članak u ugovoru koja je protiv tebe, koje te, na neki način, kažnjava ako želiš prekinuti uslugu i slično.
Hvala 4ndY,
da, prilično depresivan kut gledanja na stvari. Pogotovo kad se u priču doda sveprisutno nadgledanje građana i nepoštivanje ikakve on-line privatnosti koje više nitko ni ne opovrgava.
Najveća ironija je da su te kompanije koje najviše trivijaliziraju našu korisničku slobodu stvorile sve poslovne imperije obilato koristeći te iste slobode. Appeleu je baš lijepo sijelo što su tamo neki fanatici napravili OS koji ne samo da će bit tehnički genijalan nego su još i napisali licencu po kojoj ga bilo tko može prepakirati i staviti na njega jabuku i čekati da novac počne kapati. Googleu je baš dobro došla sloboda prilagodljivosti Linux kernela, pa su mogli postaviti i prilagoditi na tisuće servera na kojima će vršiti najveće špijuniranje ljudi u povijesti čovječanstva. Facebook, Amazon… su baš fino unovčili svoje slobode pokretanja, proučavanja, i redistribucije slobodnog softvera, ali sad kada mi od njih tražimo isto udaramo glavom o zid.
Evo najnovijeg upada microsofta i pajdaša u naše škole. Preko Digitalne akademije učilišta Algebra uz podršku microsofta nastoji se izvući što više novca uz reklamiranje mikrosoftolikih programa. Pod krinkom “donatora nekoliko računala”(doniraju sami sebi računala jer ih i koriste i na njima zarađuju) žele stvarati ekstraprofit na račun škole, roditelja i učenika(3000 kn po djetetu, dobiju džabe prostor, struju, grijaje,…). Angažirani su ljudi iz sustava (Lidija Kralj, Toni Milun i dr. ) koji su a ovaj način u sukobu interesa. Da ne napominjem da su na platnoj listi Microsofta. što onda očekivati od našeg obrazovnog sustava. Za programe otvorenog koda tu mjesta nema. Ujedno će doći i do uzurpacije školskih prostora gdje će djeca koja idu u školu na kraju sigurno postati smetnja.
Utopija. Nešto kao ono ‘da svi rade koliko mogu, a uzimaju koliko trebaju’. Krši se sa osobinama ljudskog bića brže, bolje, više, sebičnije, pohlepnije, gramzljivije… @goran je to odlično objasnio na primjeru GIMP-a.
@hrx, ako pojam “Utopija” koristiš površno ili da bolje kažem kako je opće prihvaćen, onda da.. svi rade koliko mogu, a uzmu koliko trebaju.
Međutim, ako malo zagrebeš pod površinu onoga što je Thomas More napisao u “De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia” i smjestiš napisano u vremensko-prostorni-politički kontekst kada je napisano i činjenicu da je Thomas More bio u otvorenom sukobu s engleskim kraljem (zbog čega je na kraju i pogubljen) onda “Utopija” nije ništa drugo nego zamaskirana kritika tadašnjeg političkog uređenja u Engleskoj i nema baš previše veze sa krilaticom: “radi koliko možeš, uzmi koliko trebaš”, tako da se zapravo i ne krši s osobinama ljudi koje si opisao i po mom viđenju zapravo opisuje jedno “imaginarno ružičasto obojeno totalitarno društvo” u kojem je to da su svi jednaki daleko od istine (nešto kao ružičasta Orwellova 1984.).
S druge strane, navodiš da su ljudske osobine: “brže, bolje, više, sebičnije, pohlepnije, gramzljivije…” s čime se apsolutno ne slažem… jer ono što ti navodiš su ljudske osobine u današnjem okruženju “zombija” (ili zadnjih 2-3k godina), ali i nisu osobine koje su iskonski ugrađene u gene ljudi kroz desetke tisuće godina evolucije i samo je pitanje pojedinca da li će dozvoliti da bude “zombi” ili da bude čovjek…
… i o tome je (po mom viđenju članka) 4ndY pisao… o slobodnom softveru koji zbog “zombi” korisnika trenutno gubi bitku… a rat… pa to ćemo još vidjeti 🙂
Po meni, od kad je čovjeka, a dvije su kosti s mesom, cilj je bio zatući komšiju da tebi ostane jedna za danas i jedna za sutra i time osiguravaš preživljavanje sebi.
A valjda nam preci nisu iz iste pećine 🙂
Ma odgovor je zapravo jednostavan i zakon je prirode. Svatko želi da njegovi geni prežive. Bira zdraviju ženu rumenih obraza i usana što je znak dobre cirkulacije, većih grudi za bolje hranjenje djece, želiš više hrane za svoju obitelj nauštrb druge. Sve ostalo je borba s vjetrenjačama. Ne znam o kakvim zombijima govorite, jer kao što netko ne zna koji mu je firmware u televizoru, switchu, routeru tako netko ne zna koje mu je licence OS niti ga zanima.
Nije sve tako crno.
Sa jedne strane da se nije pojavio Stallmanovski Free softver, opet bi imali sve ovo ali još gorje zatvoreno raznim eula-ma.
Sa druge strane, naravno da FOSS koji je prvenstveno tehnološka stvar nema kapaciteta za šire mijenjanje cijeloga društva. Da bi se FOSS koristio u te svrhe ono mora biti komponenta širjega pokreta.
sudo apt install anarchism
Za one koje više zanima neka googlaju za “Bakhunin” ili za “Kropotkin”
4ndY, živimo u kapitalizmu, softver (kao kapital) se proizvodi da bi se prodao, treba biti što jednostavniji. Linux nije za glupe i zahtjeva puno truda. Zašto bi se itko mučio sa svojim računalom? Čisto gubljenje vremena! Možda zbog vlastitih principa?
I ja sam nekad imao linux i kompajlirao drajvere. Sad 10 godina poslije rekao bih za sebe da sam bio lud koliko sam se s time baktao, al barem sam probao. Danas fino mozak na pašu i svi sretni. Stajališta sam da tehnologija treba pojednostaviti čovjeku život, a ne tjerati ga da uči kompajlirat kernel da bi maksimalno kontrolirao sustav. Leđa se grbe, raste dioptrija, razbija mozak a sve zbog čega – ideala?
Primarno sam odustao od linuxa jer nisam bio slobodan kupiti bilo koji komad hardvera već sam morao dobro gledati je li podržan na linuxu. Dakle nisam kupovao što sam htio, već samo ono što će raditi na linuxu. Meni to nije imalo smisla. Kakva je to sloboda? A ako netko iz gugla ili fejsa špijunira moje poruke zaboli me đon jer ionako ne pripremam neka čuda. Otvoreni kod će zaživjeti tek padom kapitalizma, kad sve bude društveno, al čini mi se da ćemo prije uništiti planet nego doseći komunizam.
Sve ove opaske o sadašnjem stanju stoje, ali i dalje ne znači da treba dići ruke od svega. A što se tiče ideala – ako ih nema, onda se život svede na ispraznu šablonu bez smisla i sreće – to čovjek nikako ne bi smio dopustiti, pa makar bio “u krivu”.
Dakle po mom skromnom mišljenju stavovi iznešeni u članku su jednako pogrešni kao i pokušaji prodaje vlasničkih licenci putem koruptivnih i drugih nezakonskih i nekorektnih metoda.
Prkositi zakonu tržišta je jedanko kao i prkositi evoluciji. Tržište ima samoregulirajuće mehanizme i sve što krene s ovoliko neispravnih stavova osuđeno je na propast. Linux, nasreću, nije izabrao taj put. Zato danas i jeste najzastupljenija platforma, zato i na dnevnoj bazi Microsoft gubi tržišni udio bez obzira na platformu (mobilna, serverska ili desktop). Zato i imamo slobodu.
Da, ispravno napisano u jednom komentaru je da je Sloboda izabrati i vlasničko rješenje.
A ovi koji u komentarima zazivaju komunizam, kao i bilo koju drugu religiju su vrsta koja neće preživjeti idući stupanj evloucije čovjeka a to je osjećaj pripadnosti ljudskoj vrsti kao temeljni uvjet za opstanak u ovom, svim resursima oganičenom, okruženju.