7.225 pregleda

Život kroz prizmu Linuxa

10

Prije više od 30 godina nastao je GNU manifest kao rezultat svojevrsnog društvenog bunta prema tadašnjim vlasto-, odnosno softverodršcima. Danas, kada je pravo na slobodu (digitalnih) informacija postalo gotovo podjednako neizostavno kao i pravo na životne ili vjerske slobode, postavljam si pitanje: treba li i može li GNU/Linux filozofija nadići svoje prvotne okvire? Pišem li o Linuxu i GNU-u kroz prizmu svakodnevice, ili možda komentiram svakodnevicu kroz prizmu Linuxa i GNU-a, pogotovo kada me ista ta svakodnevica svojevremeno i potaknula na korištenje dotičnog?

Vjerujem da nisam jedini koji se ovako osjeća, i da će mnogi razumjeti što mislim kad kažem da su moji dječački, studentski ideali postali poput nekih prastarih kristalnih čaša za šampanjac koji se vjerno čuvaju za one posebne trenutke. Ponekad poželite taj kristal razbiti jer imate dojam da samo skuplja prašinu, a oni posebni trenuci nikako da dođu. A opet…možda da pričekam još malo?

Slično je bilo i prije četiri godine, s mojim (tada novootkrivenim) vještinama u raznoraznim alatima otvorenog koda, a koje sam ipak uspio potpuno pretočiti u svoj diplomski rad – od obrade mjernih rezultata u QtiPlotu, SciDAVisu i Octaveu do pisanja završnog teksta u LaTeXu, a iz toga se izrodio i jedan sanjarski tekstić.

 

Nakon Leonarda – pljuska stvarnosti

 

Traženje prvog posla jedno je od životnih iskustava koja izgrađuju vašu osobnost. Treba napisati pristojan životopis, sastaviti još pristojnije pismo namjere (ili zamolbu ili kako se to već zove?), pokušati zamisliti kako izgleda mogući intervju…svi smo to prošli. Prva postaja je, dakako, bila web stranica Europassa. Nakon što sam unio sve (meni važne) podatke, stranica je ispljunula životopis od kojeg mi se smučilo.

“I to Majka Europa koristi kao standard?!?”, prošlo mi je kroz glavu. Raspored elemenata i stupanj korisnosti zauzeća prostora na papiru, sa svim onim proretcima – nula bodova.

“To nitko neće uočiti, a kamoli čitati”, mislio sam si. Kažu veliki umovi da je ključ uspjeha nalaženja posla u tome da se po nečemu i u nečemu istakneš. Srećom, prethodnog ljeta je izvjesni korisnik Stefan sastavio koristan članak o životopisu na Linux način. Polažući svoje nade ponovno u LaTeX, bacio sam se na tipkanje. Stefanov prvotno ponuđeni format mi nije baš najbolje sjeo, pa sam se dao u potragu i naletio na Overleaf – portal koji nudi LaTeX predloške za sve živo što bi moglo poslužiti pučanstvu, unutar i van akademskih krugova.

 

Zagovor Tuxiniji

 

Jesu li moj u LaTeXu sastavljeni životopis i vještina pisanja u tom elegantnom softveru – harmoniji za tisuću violina, kako je netko komentirao – bili presudni za dobivanje posla u jednoj gimnaziji, do danas nisam uspio utvrditi. No, GNU/Linux se u međuvremenu zavukao još dublje u svaku poru moje svakodnevice. I nešto me je počelo kopkati.

Grave Naiskos of an Enthroned Woman with an Attendant Izvor: The J. Paul Getty Museum

Grave Naiskos of an Enthroned Woman with an Attendant – Izvor: The J. Paul Getty Museum

Od prvog susreta s Mintom 12 (Lisa) pa do završetka studija, toliko sam izvukao iz preogromne zajednice otvorenog koda da me u jednom trenutku zapekla savjest – što sam ja tom društvu nepoznatih entuzijasta, koji su gotovo trenutno odgovarali na moje forumske poruke, dao zauzvrat? Pa sam se sjetio Lutherusovog članka o važnosti doprinosa zajednici. Kako sam počeo raditi u prosvjeti, zbrojio sam dva i dva.

Kažu da se hrast uvija dok je mlad, a da velike promjene dolaze na mala vrata. Tako sam, mic-po-mic, dodatnu nastavu fizike popunio Stellariumom, interaktivnim periodnim sustavima elemenata i još kojekakvim programčićima za pomoć pri učenju (ne samo fizike). Tu se KDE-ov Education projekt pokazao izvrsnim izvorom i smjerokazom aplikacija. O Linuxu i GNU-u ipak nisam zucnuo – napokon, učenici su svi odreda bili zagriženi Windows “gejmeri”. Osim toga, djeca najbolje uče otkrivajući sama.

Međutim, baš kao i s mojim LaTeX životopisom, premjestio sam se u drugu gimnaziju ne znajući je li moj pokušaj doprinosa zajednici otvorenog koda uopće dopro do moje školske publike. Uhvatio me neki Linuxschmerz. Iskreno, došao sam u napast da pošaljem sve to skupa u rodne krajeve i vratim se svojoj staroj ljubavi – Sedmici. Ne znam je li Tuxinija, ta muza Linuxa i Tuxova žena, čula moje zapomaganje ili što već, no jednog proljetnog dana prošle godine me je poslije nastave, na hodniku, dočekao učenik s pitanjem.

“Profesore, kak se radi dual-boot?”, došlo je kao grom iz vedra neba.

Umalo sam si od iznenađenja pričepio prste vratima učionice. Da skratim priču, moji tadašnji učenici su me, poput svih današnjih “digitalnih balavaca”, malo “Google-stalkali” i preko nekog mog javnog profila (volim se eksponirati, kaj ću?) dokopali se LZS-ovih stranica i onog sanjarskog tekstića o Linuxu i Leonardu. Tjedan dana kasnije, učenik je paralelno “vozio” Ubuntu i Sedmicu, a ja sam Tuxiniji obećao barem još jednog pristašu. Više mi nije bilo na kraj pameti sumnjati u svoju Mayu.

Kako je vrijeme prolazilo, Mint 13 je na mojoj metuzalemskoj 32-bitnoj kanti sve više gubio svoj izvorni oblik, a Synaptic i konzola su potpuno iz uporabe izbacili Software Center. Nakon dvije i pol godine vjerne veze, Maya i ja smo se sporazumno razišli, a ja sam krenuo u distro-(s)hopping. Upoznao sam se sa Parsixom, Manjarom, Zorinom (koji je, da se pohvalim, uz moju pomoć spasio netbook dugogodišnje lektorice/korektorice mojih internet-epistola) i Debianovim LXDE izdanjem (koje je završilo na sestrinom laptopu što sam ga onomad u Francusku odnio s Mintom 13 Xfce).

distro-(s)hopping

distro-(s)hopping

Na kraju sam se zadržao na PCLinuxOS-u, ostavši vjeran MATE sučelju. Doduše, ona hibridna apt-rpm logika pakiranja mi nija bila najjasnija, ali ja sam bio (i ostao) uredski korisnik, a PCLinuxOS je sasvim pristojan sustav.

 

Linux i znanost, ruku pod ruku

 

Onaj moj LaTeX životopis, tisuću puta rekompajliran, odveo me je do posljednje etape obrazovanja. Zbog izgleda i/ili sadržaja – i dalje nemam pojma.

Selidba u novi život u Skandinaviji sa sobom je donijela i nove potrebe. Ne želeći previše riskirati, vratio sam se obitelji Mint i isprosio ruku Qiane, Mayine mlađe sestre, za svog 64-bitnog “tutača” (laptop HP 455). Bijaše to solidna veza, kao što je i za očekivati od članica obitelji Mint sa LTS genima (LTS – eng. long-term support, dugotrajna podrška korisnicima za softver).

Samo…sirotu Qianu sam još više unakazio negoli Mayu. Akademski život zahtijevao je korištenje nekih programa kojih nije bilo u službenim repozitorijima, ili su repozitoriji imali neku pred-metuzalemsku inačicu, pa mi je instalacija programa često nalikovala na državnu administraciju u Hrvatskoj – tu dodaj PPA, tamo raspakiraj .deb datoteku, pa poskidaj dodatne pakete, pa još u konzolu ukucam krivo slovo ili zaboravim od nervoze pritisnuti Enter i pitam se zašto se “tutač” smrznuo. Qianu sam razrezao i prekrpao uzduž i poprijeko.

 

U međuvremenu, moj obrazovni put skrenuo je u Švicarsku, na Institut Paul Scherrer, gdje me je dočekao Scientific Linux, distribucija temeljena na RedHat Enterprise Linuxu koju razvijaju i održavaju američki Fermilab i naš “domaći” CERN. Bilo je to prvi put da sam, barem što se Linuxa tiče, osjetio navalu spremnosti dok nam je inženjer objašnjavao kako manipulirati datotekama koje su u sebi sadržavale naše mjerne rezultate.

Montiranje raznih diskovnih particija na Linux root stablo Izvor: wiki.open.hr

Montiranje raznih diskovnih particija na Linux root stablo Izvor: wiki.open.hr

Znao sam što je to. Znao sam za Terminal, bilo je lako slijediti upute i elegantno tipkati po tipkovnici, pa čak i riješiti jedan problemčić s redoslijedom sinkronizacije datoteka između dva računala. Nakon gotovo četiri godine u svakodnevnom životu, Linux je pokucao i na vrata profesionalne djelatnosti, makar na trenutak. Ne znam zašto, ali osjećao sam se nekako neobjašnjivo ponosno. Ma rasturao sam u tom Terminalu skoro k’o Vl@do.

 

Arch i IKEA: “uradi sam” pristup

 

Vrativši se iz Švicarske krenuo sam u nabavu namještaja. IKEA, zarazna koketa kakva jest, pogotovo ona autohtona švedska, natjera vas na pažljivo biranje namještaja koji ćete radi uštede složiti sami.

“Pa kud namještaj, tud i operativni sustav”, pomislih. Došlo je vrijeme za sljedeći korak i upoznavanje s “uradi-sam” distribucijama Linuxa.

Ne, nisam se ni najmanje veselio ideji instalacije Archa. Pokušao sam jednom i obeshrabrio se, unatoč pozamašnoj priručnoj dokumentaciji koju distribucija nudi. Međutim, Arch je imao onu troslovnu poslasticu kojom me je vabio – AUR. Alternativa je bio starješina Debian, koji također ima bogate repozitorije, ali… Ali, kad malo bolje razmislim, Debian i Arch nisu toliko različiti. Sustav je stabilan i postojan onoliko koliko to želi njegov korisnik. Razlika između rolling-release i stable-release distri možda i nije toliko velika.

Bilo kako bilo, trebala mi je promjena.

Pokušao sam “varati” koristeći prečice poput Antergosa i Manjara, ali jednom musavcu se kukavički smrznuo grafički dijalog za instalaciju tri puta za redom, a drugi balavac se nikako nije nadograđivao. Nije bilo druge nego skinuti taj nesretni .iso, pljunuti u ruke i čitati Archov priručnik za početnike, red po red, slovo po slovo.

Istini za volju, osnovna instalacija je prvi put prošla dobro, ali moj (odjednom) glupi “tutač” nije podizao moje omiljeno sučelje (“Tehnologija je kriva, a ne ja”, bio sam pompozan). Sustav se podizao samo u root konzolu, a za grafičko sučelje je trebalo unijeti dodatnu naredbu. Naknadna provjera konfiguracijskih datoteka nije otkrila problem.

Tupson kakav ponekad jesam, išao sam kopati po BIOS-u. Tamo sam otkrio da ovo moje gov…moj “tutač” može imati i legacy i UEFI boot mod. Ne znajući što odabrati (u podsvijesti mi je odzvanjao neki članak o UEFI-iju i Linuxu), otišao sam na LZS nakon mjeseci izbivanja.

Mora da je Tuxiniji već bio pun kufer mog silovanja njezinih distribucija pa je poslala spasenje u liku i djelu kolege forumaša Cooleecha i njegove skripte koja automatizira gotovo cijelu instalaciju. Njemu ovom prilikom zahvaljujem.

Kasnije sam iskopao informaciju o Architectu. Ne, nisam zakoračio putem Archa; poput izdajice, nisam slijedio The Arch Way. Znam…znam da sam počinio Archogrđe, ali već ćemo se Tuxinija i ja nekako nagoditi. (Jel’ voli haringe?!)

Nakon što sam još malo ispolirao sustav (samostalno – pljesak, molim) osposobljavanjem WiFija, rukama, nogama i zubima sam zario u tkivo AUR-a. Uz malo “jogurta”, naravno.

 

Sazrijevanje uz Linux i smisao slobodnog softvera

 

I gdje sam sada, samo četiri dana (dok ovo pišem) nakon instalacije Archa i skoro četiri godine života s GNU/Linuxom?

Nemam pojma. Mogao bih se pozvati na posljednji odlomak iz mojeg prethodnog javljanja i reći da su ove četiri godine Linuxa učinile više za moju računalnu pismenost negoli prethodnih 15 godina s Windowsima. Ali tu sam sanjarsku priču već ispričao. Ovaj put je motivacija ipak nešto ozbiljnija.

Postoji neki čudan gušt u gledanju onih pomalo Matrixovskih hijeroglifa koji prelaze crnilom komandne linije dok se kompajlira program iz AUR-a – program koji mi je potreban za otkrivanje fizikalne zakonitosti. Iako uopće te hijeroglife ne razumijem, ipak imam osjećaj da nešto stvaram, pa makar po tuđoj, već unaprijed pripremljenoj recepturi, slično kao i namještaj iz IKEE.

matrix - CLI

matrix – CLI

Ali stvaram za sebe, a možda i za druge. Ponekad program, ponekad glazbu, ponekad esej. Na kraju krajeva, stvaram i gradim vlastiti život, uz jedan pomalo neobičan hobi.

Ako posljednjih mjeseci imalo osluškujete vijesti, što domaće, što strane, onda ćete razumjeti kad kažem da je ta sloboda stvaranja ugrožena u vremenu, prostoru i društvenoj dinamici koja trenutno vlada. Nedavna vijest o hakiranju Mintovih stranica me iz nekog razloga podsjetila na Bataclan, pa potom i na Beirut, i kenijsko sveučilište, nedavni Berlin i Ankaru.

Kao što su Bataclan i Beirut napad na slobodu življenja i stvaranja života, tako su slučaj Minta i ACTA-e upereni na slobodu stvaralaštva, pogotovo u ovo doba digitalno-informacijske, post-industrijske revolucije (a o slobodi domaćih medija da i ne govorimo). Na istu onu slobodu koju je Richard Stallman zapečatio u svoj GNU manifest, a pokojni Ian Murdock u svoj Debian i u pripadajući društveni ugovor.

I dalje stojim iza usporedbe da su Linux distre (i ne samo distre ili GNU softver, već i razvoj softvera i/ili hardvera općenito) poput glazbenih pravaca. Debian, Nokia 3310 i Tetris podjednako su stvaralački klasici kao i Bethoveenova 9. simfonija, Freddiejeva “Bohemian Rhapsody” ili “Thunderstruck” AC/DC-a.

Ali ne razumijem…kako su dobronamjerne ideje poput Zamenhofovih, Coubertinovih ili Stallmanovih uspjele opstati u svijetu Bataclana i ACTA-e? Što motivira dobrovoljce da u AUR-u održavaju softverske pakete svježima ili da lokaliziraju softver za jezik koji svi gledaju s podsmijehom, premda su i mnogo popularniji klingonski i kvenijski podjednako umjetni? Zašto toliki naivci hrle volontirati na Olimpijske igre koje su više postale “parada dopinga i kiča”? Koji ih đavao goni da, unatoč urušavanju takvih institucija, i dalje hrle k njima?

Ili možda…?

Možda nastavljaju volontirati usprkos tim zaprekama! Kao što je Hrvoje Marjanović pisao u svom članku, “… treba nastaviti svirati, pisati, kompajlirati, stvarati i živjeti punim plućima – svim šupcima u inat”.

Zato uzmite svog “pingvina”, “jabuku”, “prozor”, “vražićka” ili nešto posve deseto i učinite nešto s njima. I uvijek imajte na umu – zadnju riječ imate vi, ne vaš operacijski sustav, ma koji god on bio.

P.S. – Ime Tuxiniji dala je forumašica Abzeenth.

 

Autor: Yorkin

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 4.8/5 (27 votes cast)
Život kroz prizmu Linuxa, 4.8 out of 5 based on 27 ratings

10 komentara

  1. Petar Kružić napisao:

    ‘Što motivira dobrovoljce da u AUR-u održavaju softverske pakete svježima ili da lokaliziraju softver (…)?’ Odgovor je jednostavan: Humanost! Članak mi se zbilja svidio ali puno govori o našem mentalnom sklopu: ako nemam od toga osobne koristi to ne radim. Na jednom tečaju sam naišao na istu konsternaciju humanošću. Bila je riječ o testerima android aplikacija, koji to čine, pazi sad – besplatno! Kao pravi Hrvati zaključili smo da su to neki monstrumi čije skrivene motive još nismo razotkrili… Srećom taj pokušaj razotkrivanja još uvijek traje 🙂

  2. Vl@do napisao:

    Čestitke Yorkin.

  3. Yeti napisao:

    Odlican clanak! Podsjetio me u puno stvari na mene i vratio me u mislima kroz moj put, uzivao sam citajuci!

    “I’ll have to be a warrior
    A slave I couldn’t be
    A soldier and a conqueror
    Fighting to be free”

  4. ok napisao:

    Kako mogu sam napravit da mi ide ovaj matrix fazon 🙂

    • Dario napisao:

      Pokreneš terminal i upiši:

      sudo apt-get install cmatrix

      potvrdi passwordom, i kad završi instalacija upiši:

      cmatrix

      i lupi enter za pokretanje.
      Izlaziš sa Q.

  5. Ante napisao:

    Mogao si staviti sliku da vidimo kako izgleda tvoj životopis (zar može biti bolje od onog Stefanovog?), naravno možeš zamutiti informacije koje želiš, zanima me samo dizajn i layout 😉

  6. Dejan napisao:

    Dobar

  7. kepica napisao:

    lijepo, nisi izgubio entuzijazam !
    skrušeno priznajem da nemam više dual boot. samo ponekad startam virtualku
    fali mi to čeprkanje po komandnom redu

Ostavi komentar

© 2017 Linux Za Sve. | Impressum | Sadržaj je licenciran pod CC-SA-3.0 ako nije drugačije naznačeno.
Proudly designed by Theme Junkie.